Bezzavičajnost Teofila Pančića

Bezzavičajnost Teofila Pančića

515
0
Podijeli
 

Teofil Pancic HNPoznati novinar, kolumnista i književnik Teofil Pančić rođen u vremenu koje je obilježeno izbjeglištvom, progonom i migracijama i sam je proživio takvu traumu, a ona je bez sumnje uticala na njegov pogled na svijet. Kakav – otkrio je gostujući u Herceg Novom u razgovoru sa dramskim piscem i direktorom JUK Herceg fest-a, Stevanom Koprivicom:
– Stanje bezzavičajnosti predstavlja praktično moju životnu konstantu. Rođen sam kao izbjeglica. U Skoplju, gradu u kojem sam rođen, proboravio sam svega tri godine, jer je moj otac bio oficir JNA. Naš kolega i sjajan pisac Laslo Vegel ima jedan sjajan izraz za to – bezzavičajnost i to je nešto što me je pratilo kako nekog eks Ju vagabunda.
Kada sam imao 11 godina, otac je dobio prekomandu u Zagreb u kojem smo ostali do 1991.godine, koja nije makar koja u našim ličnim istorijama i kolektivnoj istoriji ovih prostora. Tada se raspala jedna zemlja i meni se čini, da čak i da tada nisam promijenio adresu, bio izbjeglica. Jer kada ostaneš bez domovine u kojoj si odrastao, koja te je formirala i bez geografije koja nije samo puko pitanje prostora, nego je prostor nešto u čemu se osjećaš kao svoj na svome, onda si ti izbjeglica čak i kada se nisi mrdnuo iz kuće.
Dobro sam upoznao i to stanje, kada te domaći percipiraju kao nekog sa strane. Ako sam išta naučio iz tog iskustva, onda je to da pokušam da kroz život razumijem onoga ko je drugi. Da razumijem onoga, kada se ja nađem u situaciji da sam većina u nekom etničkom, vjerskom, jezičkom ili bilo kom drugom smislu, i da pokušam da razumijem tog ko je drugi, ko je stranac, pridošlica. Dakle da mu ne zagorčavam život nego da mu olakšam, jer taj čovjek, ma koliko to patetično zvučalo jeste moj brat, kazao je Pančić.

(Ne)odgovornost intelektuane elite

Teofil Pancic HN 2Intelektualna elita ne može toliko da interveniše u stvarnosti, ukoliko nema uporište i pokriće u političkoj moći – tvrdi Teofil Pančić odgovarajući na pitanje da li intelektualna elita treba da bude vodilja jedne zemlje:
– S jedne strane mi smo narod koji drastično malo čita, a s druge strane postoji jedna vrsta urođenog strahopoštovanja prema ljudima koji su na glasu kao mudraci, sa ili bez pokrića. U tom smislu postoji odgovornost jednog dijela intelektualne elite koja je u onim vremenima uglabala našu potonju nesreću, ponašajući se krajnje neodgovorno, čak velikom većinom bez svijesti o posljedicama, igrala se riječima – priča Pančić i dodaje da kada retorika i kombinatorika iz njihovih kabineta izađe u stvarnost i kada ljudi počinju te gotove fraze da usvajaju i po mogućnosti malo prerade, kako to obično biva, dođe do toga da se ljudi ščepaju za vratove i pokolju, oko nečega što su neki genijalci sa ili bez navodnika, zamišljali kao neku laganu intelektualnu raspravu.
– Nema tu više intelektualne rasprave, jer ugasi se svjetlo, i krene makljaža. I to smo mi dočekali devedesetih godina, a oni koji su bili među arhitektima te naše nesreće, odjednom su se strašno čudili šta ovo bi? Ili što bi rekao vaš nedavni gost Svetislav Basara, ibretili su se.

Postedmokratska kakofonija

Pojam postdemokratska kakofonija Pančić koristi da bi opisao recentni momenat Srbije, odnosno vladavine demokratije “koja je to samo po formi, a po svom sadržaju i dalje autokratska”. Najčešće se bavio vremenom vladavine Slobodana Miloševića, njegovog pada a potom i vremenom nakon ubistva Zorana Đinđića.
Njegove kolumne i knjige, koje su nastajale devedestih kao neposredna reakcija na stvarnost tog vremena, morale su, objašnava Pančić, nositi onu vrstu tenzije, strasti, protivljenja i otpora koje je u njemu to vrijeme izazivalo. Smatrao je nečasnim ćutanje o strašnim događajima koje su te godine obilježile. Sa prijatnošću se sjeća svog rada u antipodnim listovima Pobjeda i Monitor, jednom državnom i drugom opozicionom, u kojima se bavio kulturološkim fenomenima, a u kojima mu niti jedan redak autorskih tekstova nije mijenjan.
Smatra da velikih pisaca poput Iva Andrića, Miloša Crnjanskog, Ivana Desnice, Borislava Pekića, Danila Kiša, a koji su činili najjaču književnu plejadu SFRJ, ima i danas, ali da su rasuti u manje sisteme raspadom Jugoslavije. Kao primjere naveo je Svetislava Basaru, Miljenka Jergovića, Davida Albaharija, od kojih bi po njemu, svako po svom opusu i kvalitetu, zapravo mogao zaslužiti Nobelovu nagradu.
Po Pančiću, ista situacija je i sa pozorištem, nekada velikim kohezivnim, a sada rasparčanim po državicama ali i unutar tih državica. Sve manje velikih predstava a sve više onih flah.

Umjereno napredna budućnost

U Crnoj Gori je u jednom trenutku sinhrono nastupio talas pisaca poput Balše Brkovića, Ognjena Spahića i Andreja Nikolaidisa, koji su razbili stereotipe o crnogorskoj književnosti kao folkolornoj i neurbanoj, primjećuje Pančić iako nema sasvim dobar uvid u kulturu naše države.
Međutim, za sebe kaže da voli da prati tanku linju između novinarstva, esejistike i književnosti:
– Najveća satisfakcija bilo mi je priznanje Bogdana Tirnanića, Ivana Mandića, Veljka Tendžere, ljudi čije sam tekstove čitao u mladosti, i koji su na izvjestan način predstavljali moje idole sa kojima sam se identifikovao.
Jezik doživljava kao živu materiju, jer ništa izvan njega i ne postoji, zbog čega često u kolumnama koristi sleng i argo.
A na budućnost ovog podnevlja gleda s umjerenim optimizmom, “jer smo sva sr…a već napravili i teško da ćemo u skorije vrijeme imati kapaciteta da ih ponovimo.“

Nema komentara

Ostavite komentar

*

code