Dragan Gačević: Stotinu godina od katastrofe italijanskog parobroda „Brindisi“ u Medovi

Dragan Gačević: Stotinu godina od katastrofe italijanskog parobroda „Brindisi“ u Medovi

1564
4
Podijeli
 

Na Badnje jutro 25.12.2015. (po starom kalendaru) ili 06.01.2016. (po novom kalendaru) navršava se 100 godina od potonuća italijanskog parabroda „Brindisi“ koji je prevozio crnogorske dobrovoljce na poslednjoj etapi puta iz Sjeverne Amerike prema Crnoj Gori, kako bi se na poziv kralja Nikole uključili u odbranu svoje domovine tokom Prvog svjetskog rata.
Brindizi u plovidbiTog kobnog Badnjeg jutra oko osam sati, u blizini albanske luke Medova (San Giovanni di Medua, Sveti Ivan Medunski, Singjin) brod je udario u podvodnu minu nakon čega je potonuo. Tom prilikom poginulo je blizu 400 putnika, a manji broj se spasio i svjedočio o ovoj velikoj tragediji u najtežim trenutcima za Crnu Goru i njene stanovnike. Dobrovoljci su bili većinom iz Crne Gore, dok je manji broj bio je iz Boke Kotorske, Paštrovića, Hercegovine, Like i Srbije.
Parabrod „Brindisi“, koji je bio vlasništvo “Societa Anonima di Navigazione a Vapore Puglia” iz Barija, izgrađen je u brodogradilištu “Fratelli Orlando” u Livornu. Porinut je u more 25. februara 1895. Nosivost mu je bila 863 tona. Bio je dugačak 62,63 metra a širok 8,40 metara. Pogonila ga je parna mašina sa trostrukom ekspanzijom ukupne snage od 122 NHp. Imao je dva pomoćna jedra. Maksimalna brzina bila mu je 11 čvorova. Obavljao je ulogu poštanskog broda na Južnom Jadranu, a ulaskom Italije u Prvi svjetski rat brod je rekviriran za potrebe Ratne mornarice Italije.
Pramac parobroda BrindisiIstraživanjem parabroda „Brindisi“ i okolnosti pod kojima je završio na dnu Medovskog zaliva najviše se bavio dr Ilir Čapuni iz Ulcinja. On je sa grupom ronilaca iz Ulcinja prvi organizovao ronilačku ekspediciju na potopljeni parabrod „Brindisi“ 2005. godine. Tom prilikom je definisana pozicija broda i napravljeni su prvi foto i video snimci koji su objavljeni u brojnim medijima. Nakon toga je organizovano više ronilačkih ekspedicija, sve sa ciljem prikupljanja podataka koji bi riješilii brojne misterije u vezi sa ovom katastrofom kojiu često publicisti nazivaju „crnogorskim Titanikom“.
Brojne knjige i članci opisali su tragičan kraj parabroda „Brindisi“, kao i tragediju njegovih putnika i članova posade. Još su brojnija pitanja na koja stotinu godina kasnije niko nije dao odgovor, pa ih i autor ovoga teksta postavlja sebi i drugima. Odluka da se brodu dozvoli isplovljavanje bila je više nego iznenađujuća. Imajući u vidu karakter Londonskog ugovora i svega što je iz njega proizlazilo nameće se neizbježno pitanje: Koji je interes Italije da crnogorski dobrovoljci stignu u Crnu Goru i uključe se u njenu odbranu? Ko je donio odluku i dao dozvolu brodu „Brindisi“ da isplovi sa putnicima i teretom iz italijanske luke Brindisi prema albanskoj luci Medova ispred koje je minsko polje koje je postavila Ratna mornarica Italije sa svojim minama? Budući da je kapetan broda znao je da je luka minirana, a morao je imati i plan minskog polja kojeg su italijanske snage položile, pitanje je i zašto nije plovio standardnom rutom i brod sigurno uveo u luku? Zašto nije tražio dozvolu za uplovljenje u luku Medova i asistenciju lučkog pilota koji bi ga vodio sigurnom kurskom do luke, nego je plovio neuobičajenim putem?
Prema svjedočenju očevidaca jutro je bilo burno. Oko osam sati ujutro vidljivost je bila dobra i svi elementi za određivanje pozicije broda bili su više nego povoljni. Da li je kapetan znao na kojoj se poziciji nalazio sa brodom? Lučki kapetan u luci Medova bio je italijanski oficir. Zašto lučke vlasti nijesu poslale pilota da uvede brod sigurnim putem kroz minsko polje u luku Medova kao što je to do tada bila praksa? Zašto su lučke vlasti Medove mislile da je brod prazan? Zašto posada broda nije spustila spasilačke čamce i evakuisala putnike, već je spustila jedan čamac kako bi samo sebe spasila? Da li je posada broda „Brindisi“ bježeći veslala prema obali ili niz buru prema torpednom brodu koji ih je pratio? Kako i gdje su nestala novčana sredstva prikupljena od iseljenika koje je za Crnu Goru nosio doktor Đuro Guč? Da li je novac bio pohranjen, u brodskoj kasi ili je bio kod doktora Đura Guča? Gdje je i kako sahranjena posada broda? Šta se na njihovim osmrtnicama navodi kao razlog smrti? Kakvu naknadu od osiguravajućeg društva je dobila pomorska kompanija u čijem vlasništvu je bio brod? Kakvu naknadu od osiguranja su dobili preživjeli i porodice poginulih putnika i od koga?
Na neka od ovih pitanja nijesu mogli dati odgovor ni očevici ove tragedije. Jedan od njih je i profesor Pavao Perić čije je svjedočenje objavljeno u „Jadranskoj straži“ br. 3 iz 1932. godine pod naslovom „Na uspomenu drugovima koji su potopljeni 6. januara 1916. u luci Sv. Ivan Medunski. Ovaj izvještaj, koji sam dobio u Pomorskom muzeju Kotor od njegovog kustosa gospodina Petra Palavršića, jedno je od svjdočenja koji opisuje tragediju u Medovi. Ima i drugih svjedočenja ali su uglavnom sva kontradiktorna i teško da se mogu koristiti za izvođenje dokaza. Na brojna ostala pitanja, odgovore može dati samo sveobuhvatno i detaljno istraživanje za koje je bilo vremena, ali ne i volje države za koju su iseljenici došli da se bore i ostavili svoje živote u ledenoj vodi zaliva Medove.
Prof. Dr Ilir Čapuni i ja smo, zajedno sa prijeteljima koji se takođe bave istraživanjem potopljenih brodova, roniocima iz Italije i Austrije, ronili na mnoge olupine u Jadranu. Uz njihovu pomoć mogli smo doći do italijanskih i austrijskih arhiva u kojima leže odgovori na veliki broj pitanja. Tema je u ovom momentu posebno aktuelizovana buduću da se navršava sto godina od Prvog svjetskog rata. Zajednička ideja nam je bila da na kvalitetan način istražimo sve okolnosti pod kojima je došlo do potapanja parabroda „Brindisi“, kako bi za Badnje jutro 2016. mogli prikazati dobar dokumentarni film, otkriti spomenik ili spomen ploču u Medovi i na skroman način odužiti se stradalnicima iz Medove. Tim povodom otišli smo u Ministarstvo inostranih poslova – Upravu za dijasporu, kako bi eventualno postigli zajednički dogovor, pronašli sredstva i krenuli u realizaciju projekta. Sve se završilo sa praznim obećanjima i politikantskim pričama nezaintresovanih činovnika ovog resora.
Čapuni i GačevićNijesmo gospodin Čapuni i ja bili iznenađeni indolentnim odgovorom naših vlasti povodom pripreme za obilježavanje stogodišnjice tragedije parabroda „Brindisi“, pa smo o svom trošku otišli u Albaniju kako bi još jednom zaronili na potopljeni brod i napravili podvodne snimke. Kako ostaci olupine leže na maloj dubini pjeskovitog dna Drimskog zaliva, pod udarom su jakih valova koji su izazvani južnim vjetrom i koji ostavljaju razarajuće tragove. To je i podneblje tradicionalnog načina ribolova sa dinamitiom, kakav ni u Crnoj Gori nije nepoznat. Udarac u podvodnu minu nije jedino zlo koje je zadesilo potopljeni parabrod „Brindisi“. U periodu od 1926. do 1936. godine Italija je bila pod međunarodnim sankcijama na uvoz željeza zbog okupacije Etiopije pa je kasacijom potopljenih brodova dolazila do sirovina za proizvodnju čelika. Tako su u Albaniji u pomenutom periodu izvađeni brojni potopljeni brodovi. Željezo su vadili i sa brodova potopljenih na većim dubinama kao što je slučaj sa italijanskom krstaricom „Regina Margherita“ potopljene na dubini od 68 metara. Ronio sam na ovoj krstarici pa sam sam se uvjerio u rezultate kasacije. Ista sudbina je zadesila i parabrod „Brindisi“ na maloj dubini. Svi lako skidljivi konstruktivni dijelovi broda su očupani i odneseni. Samo najjači dijelovi, uključujući parni stroj i kotao pare ostali su u pjeskovitom dnu kao podsjetnik na ono što ga je zadesilo.
Brindizi Parni stroj-1Ostatke broda nagriza i zub vremena pa je za očekivati da će jednog dana utonuti u pješčano dno i biti prekriven pijeskom baš kao što su prekrivene velom tajne brojne okolnosti pod kojima je ovaj brod završio svoje poslednje putovanje na putu prema albanskoj luci Medova.
I nakon stotinu godina od tragedije, nije bilo dobre volje ni sa jedne strane da se do kraja i sa pouzdanim činjenicama rasvijetle sve okolnosti pod kojima je došlo do tragedije. Pitanja je i dalje puno, a odgovora nedovoljno. Do zvaničnih dokumenata koji su u vezi sa potapanjem parabroda „Brindisi“ preko vojnih i lučkih vlasti iz Medove nijesmo došli. Teško je povjerovati da ovakvu tragediju ne prati formiranje komisije koja bi za zadatak imala ispitivanje uzroka nesreće. Još nijesmo uspjeli da ustanovimo tačan broj žrtava. Krivci nikada nijesu pronađeni pa nijesu ni mogli odgovarati za ovu tragediju ili smišljeno počinjen zločin. Kome je sve to bilo u interesu i dalje ostaje tajna. Tragediju pod Medovom tumačiće svi na svoj način, kako im odgovara za dnevnopolitičke svrhe, političke obračune i trgovinu, predizborne kampanje kao i lične promocije raznih grupa i pojedinaca. Odavno je nama istorija prestala biti učiteljica života pa se pomalo i plašim da nam se nakon stotinu godina ne ponovi 1916. kada već iz nje nijesmo ništa naučili. Volio bih da griješim.

Dragan Gačević

4 Komentari

  1. nažalost,nikoga ko se pita ne interesuju uspomene,prave vrijednosti,učenje na prošlim vremenima i ništa slično.

    0

Ostavite komentar

*

code