Jasmina Žitnik, istoričarka umjetnosti: Novi kroz filter fotografa, od Laforesta i Lepetića...

Jasmina Žitnik, istoričarka umjetnosti: Novi kroz filter fotografa, od Laforesta i Lepetića do savremenika

4
Podijeli

Maler je rekao: “Tradicija nije obožavanje pepela, već održavanje vatre”. Izreka je važna za naš kontekst, izložbu savremene novske fotografije, u koju je utkana nit tradicije i korijenje fotografske umjetnosti. A ta tradicija, to korijenje, za Novi su foto-atelje „Laforest“ i njegov najtalentovaniji i najistrajniji učenik, Stevan Stevo Lepetić.

Feliks Laforest i Stevo Lepetić

Stevo Lepetić je, školujući se kod Feliksa Laforesta, stekao najtemeljitije znanje iz umjetnosti fotografije, a sam se kasnije iskazao i kao snimatelj najranijih crnogorskih filmskih ostvarenja. Od svoje „Lajke“ nije se odvajao ni u najtežim trenucima. Svoj talenat i “oko“ nadgradio je marljivošću, istrajnošću, napornim radom. Fotografisao je po Crnoj Gori, Beogradu, inostranstvu, ali i rodnom Herceg Novom, gdje je bilježio ljude, događaje, sve ono što je činilo dušu Herceg Novog. Bio je veliki čovjek, a postao je onaj od koga se uči, čije se djelo proučava i oživljava. Bio je dobitnik Oktobarske nagrade Herceg Novog.

Picerija i restoran

Momir Matović, naš poznati režiser, pisao je o Stevu Lepetiću diplomski rad i za vječnost sačuvao njegove misli i riječi. Ovdje se posebno izdvaja Stevovo iskustvo naukovanja kod „Laforesta“.

Pamte se tri generacije: Franz Thiard de Laforest, njegov sin Felix i Felixovi potomci tri kćerke, od kojih je jedna, Lidija, bila primijenjena umjetnica i fotograf, te posljednji direktni potomak ove novske familije.

Franz Thiard de Laforest bio je čuveni fotograf i pisac, Bečanin francuskog porijekla. Poznat je njegov „Album von Dalmatien“ (Album o Dalmaciji), koji  je čuvan u bogatoj zbirci porodice Laforest zajedno s izvornim koricama, na kojima su naslovi u zlatotisku, a pretpostavlja se kako je služio kao radni album uzoraka za potencijalne kupce. Album predstavlja retrospektivu fotografskog rada Franz Thiard De Laforesta na prostoru Dalmacije i njenog šireg zaleđa kroz više od trideset godina. U Kotoru 1898. godine objavljuje drugu knjigu naslovljenu „Die Bocche di Cattaro” (Bokokotarski zaliv) ilustrovanu fotografijama.

U “Laforestu” se fotografisao kralj Nikola i kraljica Milena, kralj Aleksandar…

Od Radoslava Rotkovića u knjizi “Herceg Novi i Cetinje” saznajemo i kako su se u ateljeu Laforest fotografisali svi Novljani, pa i mnogi gosti među kojima su bili i mitropolit Visarion Ljubiša, kralj Nikola i kraljica Milena. Feliks Laforest filmskom kamerom je 1934. godine snimio sačuvanu filmsku storiju o šetnji kralja Aleksandra i njegovog kuma, gradonačelnika Novoga Mirka Komnenovića, u parku hotela „Boka” neposredno pred ukrcavanje na razarač „Dubrovnik” za Marselj.

„Laforest“ je bio atelje visokih standarda za ono vrijeme. Snabdjevao se najsavremenijom fotografskom opremom, a učilo se po principu šegrta koji bi, kad bi učitelja zadovoljio samostalno rješenom fotografijom, postajao majstor. Takav momenat za Steva Lepetića bio je fotografisanje crkve Svete Ane.

U fotoateljeu „Laforest“ izrađivale su se i najranije razglednice Herceg Novog, ali i fotografije koje su ovjekovječile NOB. Kasnije, a prije svoje filmske karijere, Stevo Lepetić je u ovom ateljeu našao posao. Sarađivao je i sa Lidijom Laforest, radeći za Turističku organizaciju Herceg Novog. Kroz decenije življenja i rada u Kotoru i Herceg – Novom porodica Laforest je ostavila neizbrisivi trag, ne samo kroz fotografiju koja je postala dokument jednog vremena, predjela, gradova, arhitekture, ljudi, načina življenja, već i ukupnim angažovanjem i odnosom prema zajednici.

Stevo Lepetić je govorio kako je prvo uvođenje „Lajke“ u atelje naišlo na otpor koji se javlja prema svemu što je novo. I da je minikamera savremenog aparata pravo čudo.

Poštovani, imate pred sobom djela čiji je medij upravo to „čudo“ i vidite Herceg Novi danas. Pred Vama su fotografska ostvarenja koja udahnjuju lirski duh novskim ulicama i predjelima u okruženju; fotografije koje u sebi imaju snagu nadrealnog; fotografije koje kao da su proistekle iz sna i snohvatice mada svoj konačni efekat ne zahvaljuju fotošopu; i čini nam se kao da se Novi kakvog svaki dan vidimo i susrećemo rasprsnuo u mnoštvo pazl isječaka, čije sklapanje bi činilo mozaik viđenja, doživljaja, tumačenja očiju umjetnika koji ga vide i ovjekovječuju svojim fotokamerama utkivajući u svaku fotografiju dah svoje lične umjetničke poezije. To i jeste suština koncepta izložbe, lično viđenje Novog, koji na ovim fotografskim ostvarenjima i jeste Novi i, istovremeno, to je Novi provučen kroz filter individualne mašte fotografa, Novi svih Novljana i, ujedno, Novi u trideset slika i poetika.

Slobodno možemo reći da čak i one fotografije koje imaju najviše realističnog u sebi izmiču takvom određenju. Fotograf je uvijek oko i duša sa one strane otvora blende i njegov doživljaj odnosno misao koju želi izraziti neminovno se prenose na odabrani motiv. Boje ga. I dok se nekada poezija fotografije utkivala u objektivnom i njena je poetičnost zavisila od odabira motiva i vještog „hvatanja“ ugla ili trenutka, savremena fotografija ima na raspolaganju mnogo širi spektar instrumenata, a da li to znači da je fotografima lakše ili teže pitanje je na koje nema definitivnog odgovora. Sigurno je da iza fotokamere mora da stoji umjetnička duša, i oko koje „hvata“ ugao i trenutak, ali i traži i nalazi opravdanje odabira baš tog određenog motiva ili događaja, razlog zaustavljanja i ovjekovečivanja, uvijek, u svakom slučaju, jedne nove i drugačije priče. Možda je riječ o biljci obrasloj ledenicama, o fotografu omiljenom mjestu na kojem je provodio vrijeme, o zanimljivom trivijalnom motivu, ili je riječ o misli o životu, o djeliću života čija živopisnost mora biti „zaustavljena“; možda je to slučajan ili aranžiran motiv koji „očuđuje“ posmatrača.

U svim slučajevima, fotografija je „uspjela“ ako odabrani motiv ima u sebi ravnotežu, ako je posmatračevom oku „pregledna“ i, u svakom slučaju i uvijek, ako je uspješno prenijela osnovnu emociju, misao, a za tako nešto nije dovoljan talenat već i vrijeme provedeno sa fotokamerom, pravljenje grešaka i učenje na istim. Prošlo je i ostalo iza nas vrijeme naukovanja kod majstora, šegrtovanja, ali ne i osjećanje radosti u slučajevima uspjeha koje fotograf prepoznaje kao „male pobjede“. Potom, tu je želja: fotograf želi da izloži svoj rad i iza svakog izloženog rada možemo osjetiti kao buru šapata pitanje: da li sam uspio, da li vidite šta sam htio da predstavim, da li osjećate ono što i ja? To je, ujedno, i obrazloženje izložbe kao što je ova. Ne bih sudila savremenom dobu koje je „demokratizovalo“ umjetnost fotografije, s obzirom da je to isto doba koje je demokratizovalo i izopačilo mnoštvo pojava kakve su Facebook, Instagram i njima slične. Podržala bih kreativne napore novskih fotografa, njihovu praksu, učenje na greškama i male (ponekad i velike) pobjede.

Nad nekim ostvarenjima vrijedi saosjećavanje, nad drugim osmjeh i shvatanje smisla, ali jedno je sigurno: ni pred kojom fotografijom ne ostajemo ravnodušni. Bilo je riječi o Stevu Lepetiću i Laforestima, dostojnoj prošlosti fotografije  u Herceg Novom. A o izloženim djelima tek bi valjalo pisati i govoriti, kritičarski, opservatorski, emotivno. Na izložbi su predstavljena fotoostvarenja iskusnih novskih fotografa, ali i djela truda mlade generacije koja tek ulazi u svijet umjetničke fotografije. I nadamo se da će novska fotografija, kao i izložba iste, zaživjeti poput vatre koja se ne gasi.

Autorski tekst povodom izložbe novskih fotografa “Novi-to sam ja”, u Galeriji Josip Bepo Benković

4 Komentari

Ostavite komentar

*

code