JERGOVIĆ: SRBIJA TOLERANTNIJA OD HRVATSKE, CRNA GORA PRISTOJNO MJESTO ZA ŽIVOT BASARA:...

JERGOVIĆ: SRBIJA TOLERANTNIJA OD HRVATSKE, CRNA GORA PRISTOJNO MJESTO ZA ŽIVOT BASARA: NISAM OPTIMISTA DA NA NAŠIM PROSTORIMA MOŽE BITI BOLJE

104
0
Podijeli
 

Ciklus književnih večeri “Drugačiji”, po zamisli i u organiuzaciji JUK Herceg fest počeo je sinoćnjim razgovorima sa istaknutim književnicima iz Srbije i Hrvatske, Svetislavom Basarom i Miljenkom Jergovićem.

Moderator večeri koju je obilježilo desetak tema, bio je , dramski pisac i direktor JUK Herceg Festa, Stevan Koprivica.
S obzirom da Miljenko Jergović sebe određuje kao pisca čiji je literarni prosede jugoslavenski određen, Svetislav Basara pripada srpskom korpusu pisaca, a bio je i amabasador SRJ na Kipru, Koprivica ih je na početku pitao citatom Matije Bećkovića – „ Čiji si ti mali ?”

– Pretpostavljam da si mislio na to čiji sam po nacionalnosti. Ja sam po nacionalnosti Srbin, naravno, ali mislim da je književnost nešto više od svega što se piše na ovom ili onom jeziku i ne volim da spajam stvari koje ne treba spajati. Znači, Srbin koji piše na srpskom jeziku, ali koji nastoji da to digne malo više iznad svakodnevice srpske – odgovorio je Svetislav Basara.

– Po nacionalnosti, bez ikakve svoje zasluge sam Hrvat, koji je takođe bez ikakve svoje zasluge rođen u Sarajevu. Te dvije svari sa književnošću imaju veze, samo što ta veza u mom slučaju nije isključujuća. Dakle, ja ako sam nešto, to ne znači da nisam i još nešto. Ono što je meni puno važnije od prve dvije stvari je treća, a ona se tiče jezika. Meni je potpuno svjedno kako ćete vi zvati moj jezik. Sam ću ga zvati zavisno od svojih dnevnih raspoloženja, ali ono što čini taj jezik, zapravo jeste cjelina nečega što se nekada zvalo srpsko-hrvatskim jezikom, dakle cjelina jezičkog iskustva ljudi koji govore, komuniciraju i pišu od granica Slovenije i Hrvatske, do granica Srbije i Bugarske, uključujući i BiH i Crnu Goru. Dakle mene zanima sve ono što čini jezičko iskustvo, tih ljudi i sve to skupa je moj jezik, i jezik moje književnosti. Ovo što govorim nema veze ni svakakavim političkim projektom. Ne bih dao pet para, za obnovu Jugoslavije, čak i kada bi nešto takvo bilo moguće. Bilo bi to jako opasno jer bi ta stvar opet završila nekim krvoprolićem. Ne osjećam nostalgiju za jugoslavenskom državom, međutim ne bih zbog smanjivanja granica država u kojima živimo, žrtvovao jezik niti bilo šta što taj jezik čini takvim kakav on jeste – objasnio je Jegović.
Basara je dobitnik Nolitove nagrade, NiN-ove nagrade, Pekićeve nagrade, za kolumne pisane u listu Danas dobio je nagradu „ Staša Marinković”, Jergović je dobio Goranovu nagradu, Dizdarevu nagradu, nagradu Erih Marija Remark i sada Njegoševa nagrada. Pitanje koje se nameće je odnos stvaralaca prema nagradama.
Javno izlažući svoje stavove oba stvaraoca imali su probleme sa establišmentima i reakcijama čitalačkog tkiva. Kako je biti prozvani pisac ili pisac na meti i rešetu?
– Do sada sam imao dvije tužbe, od kojih sam jednu izgubio. Miljenko ima dugu povijest utuženja. Nisam imao nikakvih drugih problema osim, normalnih u svakoj kulturi, neprihvatanja onoga što radim ili govorim a i ovih komentatorskih nebuloza. Ne mogu reći za sebe da sam bio progonjen. Možda nisam rado viđen, zapravo to sigurno, u mnogim beogradskim i srbijanskim salonima, ali to je problem salona, ne moj. Ne znam da li to znači da je Srbija tolerantnija sredina, ali je drljavija sigurno. Naprosto tamo će ovdje lakše da podnese uvredu, nego koliko vidim Miljenkovi utuženici u Hrvatskoj. Država ne reaguje na književnost ni tamo gdje treba, a kamo li tamo gdje je dobro da se ne miješa – objasnio je Svetislav Basara.

A Miljenko Jergović smatra da je Srbija trenutno ipak neuporedivo tolerantnija sredina od Hrvatske.
– To je trenutno stanje i ne treba ga previše mistifikovati ili generalizovati, jer u toj tolerantnoj Srbiji je Ivan Stambolić završio u plitkom kopu na Fruškoj Gori, Mirko Kovač je dobio fotografski aparat u glavu, a neki drugi pisci su morali emigrirati itd…ali trenutno je stanje u Srbiji takvo da je ugodniji biti uznos većini, nego što je to u Hrvatskoj. Imao sam mnogo tužbi, uglavnom za tekstove u novinama. Ne prođe sedmica a da neko javno mi ne preporuči da se selim tamo odakle sam došao, ili da se seli u Srbiju, a odnedavno i u Crnu Goru, što je posljedica Njegoševe nagrade. Vrlo simpatično je to, što gotovo nijedan medij u Hrvatskoj nije objavio vijest o toj nagradi, ali su se ipak anonimni komentatori javili sa preporukom da se selim u Crnu Goru.
Zatim po poštanskom sandučiću su mi urezivali slovo U i unutra krst i raznorazne stvari. Ipak, ne treba to dramatično shvatati, niti srcu uzimati. Sve to doživljavam i tumačim ovako. Prijatelje u životu ne biram. Oni se ne biraju, nego se naprosto čovjeku događaju po emocionalnoj i intelektualnoj srodnosti. Ali neprijatelje u životu vrlo pomno biram. Svoje neprijatelje sam sam izabrao i niko mi za to nije kriv i nemam se pravo žaliti, na ovo što mi se događalo. Nije mi svejedno, ali nije me ni strah…više osjećam kao neko gađenje. Kao mučninu, kao da sam se najeo pokvarene paštete ili onog što nije za jesti – bio je eksplicitan Jergović.
Na pitanje da li je ksenofobija zajednički imenitelj regiona Miljenko Jergović jeodmah odgovorio – ne!
– Zajednički imenitelj većeg dijela ove regije je nacionalizam. Nacionalizam je naša sudbina, naša nesreća i u određenom smislu nacionalizam je kod Srba i Hrvata i njima bliskih i srodnih naroda, jedina autentična ideologija – kazao je Jergović uz tvrdnju da je prije nego što je Hrvatska ušla u EU, nekoliko godina bila vrlo pristojna zemlja u kojoj se vodilo računa o pravima manjinama:
– Ali onog trenutka kada je ušla u EU, na Maksimirskom stadionu se ukazao Josip Šimunić, i počeo urlati „Za dom spremni” i dizati desnicu ruku. I odjednom se vidjelo da nije problem samo u tom Šimuniću, nego da se cijela nacija vratila u svoje prirodno stanje, jer više nikome nije ništa dugovala. Više nije bilo uslova, pravila ili aneksa da se ispune iz pregovaračkih tačaka, i postalo je svejedno, pa smo se opet mogli ponašati kao divljaci. Kada pratim Basaru i ono što se događa u Srbiji, zanima me samo jedno, kako će Srbija izgledati dan nakon što uđe u EU. A ako nam se događaju iste stvari i isti povratci, ta stvar bi mogla završtiti vrlo zloslutno. Tu strepnju za Crnu Goru nemam. Kada uđe u EU, biće ista kakva je sada. Ona vam se može činiti čudna, naopaka, zemlja korupcije, lopovluka ovog ili onog, ali ona takva kakva jeste je najnormalnija zemlja od svih u regiji, od Hrvatske do Makedonije. Ona je na neobičan način, jedna pristojna zemlja – tvdi Jergović.
Objašnjavajući i kako vide u budućnosti naše prostore Jergović kao loš scenario smatra beskonačno tavorenje i propadanje, i pretvaranje nacionalizma u religiju i jedni model prepoznavanja drugih.
– Ja sam prilično siguran da na ovim prostorima više neće biti ratova, ali to nije opstimističan odgovor jer ono čega može biti je strašno kao i ratovi jer je beskrajno u svom trajanju. Optimistički scenario je da se dogodi neko čudo da nakon ulaska Srbije u EU odjednom i jednima i drugima bude oduzeto oružje njihovog nacionalizma čime bi taj nacionalizam počeo sahnuti – kaže Jergović, a Basara dodaje da to šta će biti sa nama zavisi od toga šta će biti oko nas.
– Mi zavisimo od svjestkih zbivanja. To znamo kroz istoriju. Konfuzija koja je nastala u Evropi oko izbjeglica preneijala se na novi sukob između Hrvatske i Srbije. Ukoliko ostatak Evrope krene u nekom stabilnijem pravcu po sili nužde to se mora dogoditi i ovim prostorima, a ako krene nekom konfuznijem smjeru, smjeru raspada nisam tako veliki optimista da i ovdje može biti bolje. Najbolji scenario je ovako truljenje do beskonačnosti a najgori…, nećemo o tome da pričamo -zaključio je Basara.

Nema komentara

Ostavite komentar

*

code