KOMEMORACIJA ILIJI PUŠIĆU: NEMA ADIO, OSTAJEŠ S NAMA ZAVAZDA

KOMEMORACIJA ILIJI PUŠIĆU: NEMA ADIO, OSTAJEŠ S NAMA ZAVAZDA

36
0
Podijeli
 

Pred porodicom, prijateljima, zvaničnicima u skupštinskoj Sali u Herceg Novom priređena je komemorativna sjednica Novljaninu i čuvenom arheologu Iliji Pušiću.

Minutom ćutanja odata je pošta čovjeku, koji je prema rječima predsjednika Skupštine, Andrije Radman ostao vjeran porodici, marljiv i dosljedan arheologiji, istraživanju i otkrivanju.
Njegova takozvana smrt ostavlja ovaj grad bez čovjeka koji je svojim načinom života, radom, energijom, aktivitetom i šarmom obilježio jedno razdoblje, kazao je govoreći o Pušiću dramaturg Stevan Koprivica:
– Pošto u životu ništa nije slučajno tako nije slučajno da je Išo Pušić odrastao u Kumboru, mjestu Novske rivijere, za koje Išove kolege, arheolozi i oni za koje istorije nije samo niz pukih datuma i suvoparnih činjenica, tvrde da je u antici bilo dio mitskog grada Stoli koji se bijesom bogova oburvao u more, mjestu koje je bilo pribježište bokeškog i peraštanskog kontroveznog junaka Vicka Bujovića, lokaciji koja negdje u dubinama krije tajne prastanovnika Boke, mjestu gdje se riba i pjeva, živi i diše mediteranskim plućima. Djetinjstvo u takvom mjestu, sigurno je, oblikovalo je interesovanja i htijenja i način mišljenja Iša Pušića – istakao je Koprivica.
Neko ko je odrastao na legendama i bokeškom civilizacijskom naslijeđu postao je, za života, i legenda i ličnost koja je sebe utkala u civilizacijski kod Boke Kotorske, dodao je Koprivica i podsjetio da je Ilija Pušić bio direktor Muzeja u Herceg Novom i u to vrijeme muzej je bio posjećeno i važno mjesto koje je određivalo identitet grada. Bio je osnivač galerije „Josip Bepo Benković”. Pokrenuo je časopis za kulturu i umjetnost BOKA čiji je prvi urednik bio. Autor je preko pedeset respektabilnih radova iz oblasti umjetnosti i arheologije. Autor je dvije kapitalne knjige: Vranjaj praistorijsko stanište iznad Herceg Novog i Preromanička plastika u Boki Kotorskoj. Jedan je od osnivača i dugogodišnji pjevač kultne klape Bokelji. Bio je aktivni član i oficir Hercegnovske podružnice Bokeljske mornarice, institucije koja čuva i njeguje tradiciju bokeljskog pomorstva.
– Ova briljantna karijera imala je i svoje tamne strane. Išo je često bio na iskušenjima osporavanja, sklanjan zbog samosvojnosti i nepristajanja da se pridruži orkestiranim mišljenjima, nacionalnim i ideološkim matricama koje su ovaj grad i ovu zemlju preskupo koštali. Išo je, spram svoga karaktera, odbranu nalazio u finim ironijama, posprdivanju i vicmaherstvu, svjestan da si jači od protivnika ako mu se nasmiješ i natjeraš druge da mu se smiju.
Nesmireni istraživač, znatiželjnik, osvajač sloboda, argumetnovani kontraš, naučnik koji ne priznaje naučne dogme, učitelj i umjetnik kome je cio život bila umjetnost, violinista, glumac novskog pozorišta, plovilac bokeškim morem, bokonaut, klapski pjevač, lucidni kozer, borac revolucionar, ribar, Škveranin, divno životno, emotivno i kreativno uzdanje njegove supruge Boke, veliki tata Andriji i Toniju, bajkoviti đede njegovim unučićima, sve to bio je Išo Pušić. Sve to i mnogo više od toga. I, moram da se ispravim: nije on to bio, on to jeste, ma gdje se sada nalazio. Neko ko je toliko stvarao i davao ne odlazi, uložena energija je neuništiva i trajna – poručio je Kopivica.
On je podsjetio i da je jučerašnji veoma emotivni čin na moru i darivanje moru Išovog zaštitnog znaka, lule:
– Juče u šest ura, u zalivski smiraj, na sredini zaliva, tamo gdje je Išo volio da pendula i sagledava grad, gdje je unuke učio jedrenju, uz zvuk trube i klapsku pjesmu, okruženi malom škveranskom flotom barki i jedrilica, Toni i Andrija su moru podarili Išovu lulu. Sidrali su je u plavu dubinu. Dio Išove morske duše, njegovom moru. Da traje zavazda, kao more. I hoću da vjerujem da će, kao u Andersenovoj bajci, Išo biti dio one fine pjene koju podigne maestro ili jugo i lebdi nad gradom koji je on, uprkos svemu, volio i koji voli njega. I zato, opet mimo konvencija, nećemo reći, adio Išo. Nema adio, ostaješ sa nama, zavazda – zaključio je Stevan Koprivica.
Najstariji član Udruženja boraca NOR-a i antifašista Nikola Nino Prjić govorio je u ime drugova i prijatelja Ilije Pušića, upućujući riječi utjehe njegovoj porodici, a njemu u znak oproštaja riječi zahvalnosti.
– Smrću dragog nam druga Iša stroj bokeški boraca NOR-a i Prve bokeške brigade, umanjen je za još jednog predvodnika kulturnog života Prve bokeške brigade. Ipak, sretnih da je djelo njihovog druga pola vijeka bilo prisutno u svakodnevici Herceg Novoga, Boke i Crne Gore – istakao je Prijić prisjećajući se ratnih dana iz prve čete Drugog bataljona sa Ilijom.
Predsjednik Društva areheologa Crne Gore, Mile Baković ukazuje na odnos Ilije Pušića prema arheologiji i životu uopšte, njegove mudre savjete predočene na sastancima. Ostaje upečatljiv njegov odnos kojim je svemu davao poseban šarm i nadasve realniju i humaniju dimenziju:
– Ostaju, i već decenijama se prepričavaju mnogobrojne anegdote o Iliji, nastale ili ispletene tokom arheoloških iskopavanja na brojnim nalazištima.
Otišao je naš učitelj, na neko drugo, nama arheolozima ne tako nepoznato mjesto koje se zove nekropolis – grad mrtvih. Otišao je valjda tamo da otvara nove arheološke sonde i da tamo izučava neke druge, ne manje bitne, segmente ljudske postojanosti. Pa i njegova želja da zagrobni život započne drevnim ritualom kremacije, ritualom naših ne tako dalekih predaka, pored ostalog, mi daje za pravo da kažem da za Iliju arheologija nije bila puka profesija već životni stil – kazao je Baković.

Nema komentara

Ostavite komentar

*

code