Nikola Marković: Jedrenjak Jadran – golgote i vaskrsi

Nikola Marković: Jedrenjak Jadran – golgote i vaskrsi

1977
0
Podijeli
 

nikola-markovic-2Spema se, evo, kraj treće godine, otkako je jedan od najkultnijih brodova nekadašnje jugoslovenske mornaričke vojne flote  uplovio u bijeljansko brodogradilište, na suštinsku generalku koju je poslije tri dekade od posljednje, i te kako zaslužio. Prošle su i tri godine od nastupa “Rundek Cargo Tria“ na Pinama u Tivtu, vjerovatno najemotivnijeg koncerta kojem sam ikada prisustvovao. Pretpostavljam stoga što je, tog drugog avgusta 2013. nakon što je kročio na palubu ljepotana, na istom onom mjestu gdje osamdeset godina ranije brod “Jadran“ dočekan uz feštu, Darko Rundek koncert započeo riječima “Srećan ti rođendan, BRODE!“.  Tada se, poslije flaše ruma, kako i dolikuje rođendanskoj proslavi broda veterana, nad Bokokotorskim zalivom razlijegala pjesma pobjede i slobode, a za nas koje su iz Zaliva kao klince odveli na kopno, pa smo Boku nastavili da volimo do granice sa obožavanjem, ta noć je izgledala kao bajka. Konačno, evo se treće ljeto približilo kraju, otkako sam se i sam, tražeći toalet, u namjeri da izbjegnem ispuštanje fekalija direktno u more, našao na barkantinu, na kom su generacije mornara, uključujući i mog oca učile navigavat. Kada sam u skučenoj prostoriji obavio prljavi posao, dao sam sebi za pravo da makar na par minuta osjetim kako izgleda biti dio posade jednog od najljepših jedrenjaka sa tri jarbola koji rame uz rame sa italijanskim “Amerigom“ i dalje služi za obuku mornara. Kasnije sam shvatio zašto je Rundek, malo nakon što sam se sa njim mimoišao na palubi, ono “BRODE“ izgovorio sa toliko poštovanja, baš kao da se obraća direktno Posejdonu ili Neptunu.

brod-jadran-staraDa se razumijemo, nije vazda “Jadran“ bio u sigurnoj matičnoj luci, koja ga je 16. jula 1933. objeručke dočekala. Od onomad kada su mu dobrodošlicu osim bokeškog življa priredili i avioni Treće hidroplanske komande, negdje između Rta Oštro i Luštice, mijenjao je i posade i položaje. Bio je to brod koji je poput svakog valjanog  vojnika, slušao zapovijesti vrhovne komande, pa poput oficirske djece nikada nije ni mogao imati zavičaja u pravom smislu te riječi. U zavisnosti od formacijske pripadnosti, seljakao se sa obale na obalu, ali je u Tivtu pod komandom kapetana korvete, Nikole Krizomalija,  ipak bokobranima poljubio prvu jadransku obalu, nakon što je iz Hamburga krenuo na put ka Jugoslaviji u junu iste godine i u nju se po svemu sudeći zanavijek zaljubio. Tokom svoje bogate karijere, “Jadran“ je provodio dane i na vezu u Šibeniku i Splitu, a najveću pažnju javnosti privukao je u periodu između aprila i juna 1938. godine  kada je iz Dubrovnika zaplovio na put preko Atlantika i zadivio stanovnike Njujorka i Bostona. Čini se, ipak, da su samo storije o “Jadranovim“ folirantskim šepurenjima dotakle pažnju javnosti i novina.  One druge, o kojima se priča samo uz pršut i vino, tamo gdje oni što više ne marinavaju arče poznu starost, ostaju nezabilježene. Škerce i monade sa palube i iz potpaljuba jedino još brod do kraja pamti. Sjeća se rubnih pozdrava kojima bi marineri uz ono čuveno “hip – hip – hura“ izvodili pred fureštima, ali tek onda kada bi palubu oribali do posljednjeg zrna prašine. A krije i tajnu “malih od palube“ koji su neustrašivo visili sa glavnih jarbola, prepuštajući jedra Eolu da ih ispuni svojim dahom.

Nažalost, poslije toga bi krišom povraćali u kapu, jer ponovno ribanje palube ni po koju cijenu ne bi dozvolili, a stomak se grdno kajao zbog sinoćnje pijanke. Ma, jednu tajnu brod je uspio da sačuva samo za sebe, i malo je ko među preživjelim saborcima govori. To je tajna o danima kada je ponižen i napušten, brod robovao sa one strane mora po kom je čak i ime dobio, 25. juna 1931. kada mu je na porinuću kumovala supruga komandanta Kraljevske mornarice Jugoslavije, viceadmirala Nikole Stankovića. U posljednje vrijeme ogromna pompa diže oko toga da li će brod ostati u Tivtu ili će se možda Hrvati izboriti da brod otplovi u Split, gdje je prije velike južnoslovenske stradije boravio. Niko ne razmišlja o tome da je brodu mjesto na moru, te da bi mirna luka značila onoliko koliko nekoj vanvremenskoj melodiji znači instrument na kojoj je odsvirana. A sigurni smo da “Jadran“ nikako ne bi želio da završi poput “Galeba“ u Rijeci, jer je sličnu sudbinu već preživio. Onda kada su sile osovine udarile na Jugoslaviju, brod je zadržao smanjenu posadu, a sav zapaljiv materijal iskrcao je na obalu. Skinuta su jedra i “Jadran“ je ukotvljen čekao blizu Đenovića. Iako je važio za mirnodopski brod, u nekoliko navrata je pokazao zube. Nažalost, pošto je u Tivatskom zalivu potopljen razarač “Zagreb“, tada još uvijek mladi jedrenjak bio je ratni plijen. Istina, Italijani su se prema vaporu ophodili s poštovanjem, ali je onda kada se Musoliniju smiješila sudbina ulovljene tune, a vojska kapitulirala, njegova sudbina školskog broda, na neko vrijeme zaustavjena. Ovaj sramni poraz Italije, možda se nije dopao brodu “Marco Polo“ kako su “čizmaši“ prekrstili kraljevski brod, ali je svakako, bunt “Jadrana“ slao talase preko mora, tamo gdje su se vodile bitke za finale rata. Sigurno je najgora noćna mora svakog broda da skonča u luci, a “Jadran“ je bio na korak od smrti. Prepušten alavim vojnicima nacističke Njemačke, brod je opustošen i opljačkan, ali potpuno zanemaren kao bojno plovilo. Sveden na tragičnu funkciju, mosta preko jednog od užeglih venecijanskih kanala, brod više nije bio brod, već nekakav posprdni pontonski most. I to je tajna koju je “Jadran“ rijetko, gotovo nikada, dijelio sa pučanstvom. Na zahtjev Vlade, jedrenjak je poslije rata dotegljen u Tivat, tamo gdje se u mladosti zagledao u biser mora čije je ime nosio.

Kakva se sudbina smiješi brodu koji je, dok je more zapljuskivalo  iste stijene, a stijene pripadale različitim državama, stajao uvijek odano, zanima mnoge. Različita su scenarija sa ove i one strane Prevlake, a nesumnjivo i na pameti nove klase koja bi možda sebi baš priuštila jedan fini vapor da im pasuje uz kravatu i sat. No, ipak, kada brod poslije remonta krene na vjađ ka Veneciji, svi bi trebalo da se sjete vremena kada su preko posramljenje prove u istoj toj Veneciji koračale okupatorske čizme, dok je brod tukao bitku za neku svoju novu slobodu. Pa i ne čudi što je Rundek, onomad na rivi tako glasno zaječao “Ay carmela“.

Nema komentara

Ostavite komentar

*

code