Nikola Marković: Novi je Desanki liječio dušu, dolaziću radije i ja kao...

Nikola Marković: Novi je Desanki liječio dušu, dolaziću radije i ja kao pisac nego furešta

2455
2
Podijeli

Jureći za izdavačem prvog romana, sredinom minule godine, poput ambicijom oprhvanog provincijalca, ostavljao sam otiske po asfaltu prijestonice Srbije. Ubijeđen da ću se o izdavača bukvalno saplesti, romantizovao sam misao kako i dalje postoji vrijeme kada svežanj rukopisa, u prostoriji musavoj od dima, tresneš o sto i postaneš pisac.

No, ne ide to tako. Pa sam u toj pometnji misli i emocija, ideala i razočaranja, prenoćio u jednoj kući na Zvezdari. Tih se dana po zvezdarskim sokacima šunjalo i moje oko lutalice, tražeći da se zagleda u neku lokalnu šmizlu, primadonu, pozorišnu divu. Pa sam sav sagorio od ljubavi prema nekoj ženi koje nema, svoju iluziju rastočio u plavom oku neke Zvezdarke. Ali sam brzo zaspao. Baš tu, na Zvezdari.

Picerija i restoran

Iz poštovanja prema čovjeku koga sam sljedeće jutro upoznao, ime mu ne bih pominjao, kafu sam popio sjedeći za Dučićevim stolom, koji je otkupio nakon što mu je Olja Ivanjicki savjetovala da ga mora kupiti baš on. Ko bi drugi? Pogledom što ga je prekrila mutna mrena, posmatrao me je i pričao o Jesenjinovoj smrti. Onda mi je cinično rekao da će Dučićev sto da proda i ćerki kupi stan u Londonu, gdje se sklonila od smutnih vremena balkanskih. Pa smo nastavili da govorimo o poeziji. Taj se mag od pera razočarao u knjige. Kaže, tamo istine nema. Samo velike zablude. On bi da ostatak života posveti ljudima, ne riječima. Mada ni ljudi nije prevelik ljubitelj.

Dok razrađujući projekat “Hram knjige“ ovaj arhitekta smišlja kako da da konačnu formu toj megalomanski zamišljenoj cjelini što bi krasila neki grad, govori mi kako je upoznao Desanku Maksimović. Veli, radio joj je korice za knjigu. Pa joj u nekom trenutku rekao “Završio sam dizajn“. A ona mu kaže – “Šta je to dizajn?“. “Korice“ kaže on. “Aha, dizajn su sada korice“, odgovara Desanka. I tako je počela, kaže mi, epizoda koja će trajati sve do Desankine smrti, u zimu 1993. Sjetio sam se anegdote u kojoj Desanka piše kolegi Gustavu Krklecu iz Igala, kako je na liječenju, jer je opet polomila nogu. “Desanka, moraš shvatiti da nisi stonoga“ odgovarao je Krklec tada. Pa smo do podneva zvezdoznanac i ja razgovarali o tome kako je Milica Jovanović bila supruga Andrićeva sa kojom je gradio kuću u Herceg Novom. A kako je baš ona bila “Jelena, žena koje nema“, prethodno udata za Andrićevog prijatelja Nenada. Isto smo komentarisali i to da je zbog jedne noći u kojoj je rominjala kiša, Andrić obljubio Krklecovu ženu.

Zapitaće se čitalac kakve veze ima neimenovani arhitekta, pisac i dizajner, sa Desankom, onom mladom Zvezdarkom i mojom željom da postanem pisac. A tek sa Herceg Novim?  S pravom. Nego, obratimo pažnju, kraj će nagovjestiti put ka istini. Nadam se.

Taj mi je, mudrosti pun, čovjek sa Zvezdare, oktrio tajnu da mu je u amanet Desanka ostavila na stotine neobjavljenih pjesama, iz vrhunca njenog literarnog cvijeta. No ih nije objavila, jer ju je smrt, putem vječnosti odvela. A onda mi je iz hrpe pisama pokazao i jedno koje mu je koncem 1992. poslala iz Igala. Ja sam o smrti tih dana razmišljao kao o nečemu što je mnogo više predubjeđenje, a manje stvarno stanje. Pa sam se pitao, može li uopšte Desanka ikada umrijeti ako joj žive sve te pjesme. Ako joj pokoljenje živi kroz “Krvavu bajku“. Roman sam, za čijim sam koricama traga širom Beograda, naslovio stoga, “Smrt je placebo“. A Desanku sam i sam, dok sam uvježbavao prve korake, sreo na Šetalištu Pet Danica, iste one godine kada je ona mom junaku sa Zvezdare slala pisma. I eto, otud veza. A plavo oko jedne Zvezdarke, valjda sam jurio tih dana iz želje da mu bistrinu poredim sa morem što se podvlačilo u stijene i azurno se sjajilo od Mamule do Škurde.

Pobuda da stvari vazda poredim sa morem, javila mi se još u ona vremena dok sam u Herceg Novom živio. Sada, kada u Novi samo nostalgično dolazim, uvijek gledam nije li more možda promijenilo boju, kao što se sve na ovom svijetu mijenja. I moram priznati nije.

Zato odgovor na pitanje šta su svi ti pisci i pjesnici tražili u Novom, dobijam iznova kada iz dvorišta nepostojećeg hotela “Boka“ što ga je surovi zemljotres odveo u zaborav, posmatram kako se plavi pučina stiješnjena između Arze i Prevlake.

Dok se u stađun od furešta obnavlja ona Andrićeva kuća na Toploj, pomišljam još i to da li je Desanka voljela Novi, jer je tamo uspješno liječila kuk, ili jer joj je Novi liječio dušu. Pa nakon onog razgovora u Beogradu zaključujem da je, ipak, ovo drugo. I mogu li se, svi oni što su riječima i kistom htjeli da opišu Boku, smatrati njenim sugrađanima, egal sa onima koji su odvazda živjeli tamo? Valjda je Novi uvijek širio ruke kada bi ga pohodili pisci. Mislim da sam odlučio da svoja hodočašća u Novi u buduće radije upražnjavam kao pisac, umjesto kao furešt-povratnik. Zato će onaj roman, u ovoj godini stvarno među knjižarske police. A tamo je Novi jedan od junaka.

2 Komentari

Ostavite komentar

*

code