“Obol” u Novom Sadu: Sinovi smo boga Hermesa

“Obol” u Novom Sadu: Sinovi smo boga Hermesa

816
0
Podijeli

Predstavljanjem zbirke pjesama „Obol“, Ksenije Matović završen je ovogodišnji ciklus kulturnih događaja u čitaonici Gradske biblioteke u Novom Sadu. Knjigu su, mnogobrojnoj publici, osim autorke, predstavili književni kritičari, Franja Petrinović i Kosta Josifidis, a zahvaljujući Ani Papageorgiu, stihovi su potekli i na grčkom jeziku.

SAMSUNG CAMERA PICTURES

“Obol“ je u dvojezičkom izdanju, na srpskom i grčkom jeziku objavio IP Orfeus iz Novog Sada, a zbirka je nakon svega četiri mjeseca od objavljivanja prvog, doživjela i drugo izdanje.

Umjesto, kako je naglasio žargonskog govorenja o poeziji, Petrinović publici ponudio priču o grčkom bogu Hermesu i njegovom sinu. Jer, upravo ova mitska priča sve treba da dovede do smisla poezije i uvede u pjesništvo Ksenije Matović.

Kada je Hermes poželio da svom sinu Etalidu pokloni dar nešto veliko, a nije mogao da mu pokloni besmrtnost, kazao mu je da bira šta želi. Njegov sin je odabrao nešto što se zove memorija. Tražio je od Hermesa memoriju, a Hermes je jako važan kada je Ksenijina poezija u pitanju.

Petrinović je ukazao da je pjesnikinja upravo drugom knjigom „Orfeonautika“, pokušala da pomiri nešto što za obične ljude izgleda nemoguće, dva principa na kojima počiva svijet, apolonijski i dionizijski. Ona je tu započela ne samo tragalaštvo za identitetom, već i za dokazom, da duše postoje, da postoje žive duše, upravo one koje je u sjećanju Hermes poklonio svom sinu, odnosno da postoji sjećanje i da postoje oživljene duše, i da one nisu sjenke.

–      Sa knjigom „Obol“, Ksenija upravo pokušava da nam dokaže, da smo mi, ti sinovi boga Hermesa. Kažu da je Pitagora, u četvrtom prisustvu ovom svijetu, zapravo bio taj Hermesov sin. Ona pokušava da nam dokaže da mi vječno živimo jedan te isti princip, princip sjećanja i princip pokušaja da pomirimo ono što jesmo bili, ono što je naše sjećanje i ono što se zove vječna živa duša, ocijenio je Petrinović.

SAMSUNG CAMERA PICTURES

Kosta Josifidis promociji nije prisustvovao kao pjesnik, niti zbog, kako je rekao  geneološkog fit beka, već zato što je Matović bila njegova studentkinja, na čije je pjesničko oblikovanje donekle uticao, u kontekstu poetskog izraza.

– Ksenija je, baš taj mediteranski tip. Razgovorljiva, intimna sa riječima, vješta je. Veliki je prijatelj riječi i troši ih nemilice. I u kontekstu tog dvojstva, njena poezija nije toliko bijela, koliko je puna plavetnila Jadrana i Egeja, Mediterana u njegovoj punoći. Ona ide uvijek korak ispred sa emocijom – poručio je Josifidis.

Matović je kazala da pluta između svijetova i vijekova, od kojih je svaki duboko urezan u njeno pamćenje.

– Budući da duboko vjerujem u metampsihosis (seljenje duša, koje su zagovarali orfici, a potom i Platon), bol ima dodatnu dimenziju živog sjećanja. Katkada ono probije kao san u snu, ponekad u vremenu sadašnjem, kao slika…

Zbirka „Obol“ je i himna moru. “Ćerka sam mora“ poručila je  Ksenija Matović.

Nema komentara

Ostavite komentar

*

code