POČELA „KAMPANJA 365“ PLANINARA „SUBRE“

POČELA „KAMPANJA 365“ PLANINARA „SUBRE“

105
0
Podijeli
 

„Voda u kamenoj utrobi Orjena”, naziv je prve teme koja je počeala danas u okviru „Kampanje 365″ PK Subra.

Namjera je da u oblasti hidrologije kiša, ekologije, istorije, održive gradnje, kao i u pojačanom nadzoru i brzom djelovanju u slučajevima ekoloških incidenata djeluju tokom cijele godine.
Tekstom o rijetkim i stoga toliko dragocijenim izvorima na ovoj inače bezvodnoj planini, iz Subre se osvrću posebno na najegzotičnije i najskrivenije izvore – kapavice, kao i jame-sniježnice.
– I jedni i drugi danas su dobrim dijelom već zaboravljeni, tako da ovom akcijom želimo sačuvati znanje sakupljano vijekovima, budući da je u Orjenu katunovanje gotovo potpuno izumrlo, a lokacije otvoriti za neka nova žedna usta i oči gladne skrivenih dragulja našeg krša. Naime, namjesto nekadašnjih gorštaka i hajduka, danas ovakva mjesta sve više posjećuju planinari i ostali ljubitelji planine – kaže načelnik Sekcije za markacije i vodičku službu PK “Subra”, Željko Starčević i autor teksta „Voda u kamenoj utrobi Orjena”.
Osim teme o vodama, planirano je i bavljenje zaštićenim biljnim vrstama Orjena, ukazivanje na dugotrajnu prisutnost građevinskih materijala štetnih po zdravlje u selima našeg zaleđa. Neophodno je ukazati i na značaj starih pješačkih i kolskih puteva, podizanje svijesti o vrijednosti speleoloških sistema Orjena.
U realizaciji „Kampanje 365″ dragocjenu pomoć pruža EPSCG (Elektro prenosni sistem Crne Gore), koji je, kao društveno odgovorno preduzeće, našao za potrebno i opravdano, da nakon ljetošnjeg (uspješno saniranog) incidenta, pomogne ekološke aktivnosti. Takođe, „Subra” ostvaruje odličnu saradnju i sa Turističkom organizacijom Herceg Novog, koja podržava aktivnosti na održavanju i poboljšavanju mreže markiranih planinarskih staza, glavne infastrukturne osnove za razvoj ovog vida turizma na Orjenu.

VODA U KAMENOJ UTROBI ORJENA

Teško je naći bezvodnijeg kraja sa više oluja, snijegova i kiša. Vrhovi Orjena mjesecima su u zagrljaju teških sivih oblaka što nemilice prosipaju žestoke kišurine dok se naglo uzdižu sa toplih obala pitome Boke. Raspored ovih strmaca i uobičajeni slijed kretanja vlažnog morskog zraka učinio je ovu planinu mjestom sa najvećom količinom oborina u Evropi, prosječno čak nešto preko 5 metara godišnje. Kad bi se ova golema količina vode našla na kakvom drugom mjestu, izazvala bi strahovite poplave i opšte razaranje, a na Orjenu – ništa! Štaviše, u ovom sivilu kamena prošaranog krivudavim stablima primorske bukve i rijetkim šumarcima munike, potoka nećete naći. Voda ne žubori gorskim klancima, ma, njih uopđšte ni nema. Tu su samo bezbrojne zatvorene vrtače, jame, škrape i žlijebovi.
Orjen je kao sito: sipaju mu vodu nemilice, koliko god može, a ona, ona će nakon metar – dva jednostavno nestati u dubokom kršu. Žedno će taj popiti svaku, pa i zadnju kap, baš kao da mu je prva. Te velike oborinske vode ponovo će ugledati sunčevo svjetlo tek poslije dva, tri dana, pa i više, ali, ne na Orjenu, već skroz dolje, u Boki, na pjeni od mora. U kišnom razdoblju priliv ovih voda je toliki da Zaliv po zelenkastoj boji morskoga ogledala i slaboj zasoljenosti više nalikuje kakvom dalekom norveškom fjordu, nego li Sredozemlju. Uprkos toj strahovitoj procjednosti zemlje, bolje reći kamena, Orjen nije potpuno bezvodan kakvim se uljezima u njegov beskrajni lavirinta škrapa i vrtača želi prikazati.
Ljudi su s generacije na generaciju prenosili znanje kako u bezvodnoj planini živjeti i preživjeti. Svaki, pa i najmanji izvor pomno je dubljen, čišćen, ograđivan i ljubomorno čuvan.
Vode nikada nije bilo dosta za brojna stada, vjekovni uslov bitisanja na ljutom kršu. Zato su u vremenima najveće potrebe pomno nadzirani. Kraj njih se bivakovalo i bdilo. U selima je postojao strogi red ko, kada i koliko smije vode da zahvata.
Recimo, u selu Ubli, ublovi su pretožno bili porodično vlasništvo i naslijeđivali su se, s tim da se vremenom pravo na korištenje sve više širilo, kako se i rod širio, a sistem raspodjele komplikovao. Krađa vode, ili bar njen pokušaj, nisu bili velika rijetkost. Valjalo je preživjeti, žedna usta napuniti.
U potrazi za boljim životom gorštaci su se raselili, blago raskrmčili. Ostali su samo tragovi, tragovi u kamenu koji vještom čitaču još uvijek govore sve o životu na kršu i stalnoj potrazi za vodom. Najdrastičniji primjeri nadmudrivanja orjenskog raspucalog i uvijek žednog krša su takozvane vode kapavice i jame sniježnice. Ni jedne ni druge nikako ne bismo mogli nazvati izvorima. Kapavice su preslabe, kolebljive i lako presušive.
Sa sniježnicama još je veća muka, jer vodu iz snijega treba prvo “izvući”. Snijeg valja iznijeti van, ponekad sa velikih dubina, pa ga u nečemu otopiti, što nije ni lak ni brz posao. Da bi muku smanjili, gorštaci su stotinama godina gradili i dograđivali pristupe ovim rijetkim mjestima sa vodom. Svaki metar staze bliže kapavici ili sniježnici puno je značio, jer je najviše vode korišteno za napojiti stoku. Ako stoka ne bi mogla prići, pastir je morao nositi teški teret do najbližeg zgodnog mjesta, do izdubljenog korita od stabla munike. Ova endemska vrsta bora bila je poznata kao veoma izdržljiva, gotovo neraspadljiva, pa je jednom napravljeno korito moglo da se koristi i po pola vijeka! Bukovo korito bi takođe moglo dosta dugo trajati, ali samo ako je stalno mokro, te je bilo na manjoj cijeni.
Danas je svakim danom sve teže doći do bilo kakvih podataka o kapavicama i sniježnicama i nekadašnjoj ljudskoj aktivnosti oko njih. Stare generacije su poumirale, mlade se raselile, a znanje se izgubilo. Prije 3 godine obnovili smo drvena korita pod kapavicom na sjevernoj strani Velikog Ćedila, čisto da budu poučan primjer i atrakcija kraj planinarske staze preko ovog vrha.
Novo uređena kapavica postala je i više od toga, pa je već mnoga žedna usta napojila. Nekadašnje ime kapavice, vrijeme i način korištenja, nažalost, ostali su tajna. Morali smo joj nadjenuti novo ime, “Pojilo”, uz nadu da ćemo jednog dana ipak saznati i ono originalno i tako upotpuniti priču.
Na slične ostatke nailazimo na sjevernoj strani Kruševičkog kabla, gdje još uvijek postoji prvobitno drveno korito, ali i mala, u kamenu ograđena lokva.
Današnjim posjetiocima Orjena još su atraktivnije jame sniježnice. Neke od njih čuvaju ostatke drvenih ljestvi, druge čak kamene skaline za silazak. Poznata je sniježnica na početku uspona ka Subrinom amfiteatru, pored koje smo provukli planinarsku markaciju za vrh. Čak i da jamu ne uočimo odmah, osjetićemo izrazito strujanje ledenog zraka koje se iz nje “izliva”, spuštajući se dalje ka dolu.
Neke od ranije korištenih sniježnica otkrili smo nanovo tek ovog ljeta. Tako smo prvih dana avgusta, isprativši jednu jedva vidljivu zidanu kamenu stazu u podnožju Subrinog amfiteatra, stigli do jame sa snijegom. Do prostanog dna još uvijek vode kameni skalini, a ni snijega, uprkos avgustovskom suncu, ne fali.
Još je dostupnija omanja jama sniježnica u blizini Orjenskog sedla, smještena ispod austrougarskog kolskog puta ka Crkvicama. Krajem avgusta još je sadržavala kubik-dva snijega preostalog od prošle zime.

Sve ove kapavice, sniježnice, ali i bistjerne, ublovi i lokve, razasuti širom Orjena nose neku svoju specifičnu priču, a zajedno čine gotovo zaboravljeni kolaž nekadašnjeg, ekstremno teškog života na bezvodnom kršu. Pomozite da se sjećanje na njih sačuva, da ih ponovo oživimo, pokažemo znatiželjnima, otvorimo žednima! Pozivamo na saradnju sve one koji posjeduju informacije o skrivenim vodama Orjena, da nas kontaktiraju. Sve vaše informacije i sugestije su dobrodošle. Kao rezultat projekta, objavićemo kartu ovih lokaliteta, a do onih najvrijednijih i najatraktivnijih, dovesti markirane staze – poručujena kraju Željko Starčević..

Nema komentara

Ostavite komentar

*

code