STEVAN KOPRIVICA: KOŠĆELA. ŽORŽU

STEVAN KOPRIVICA: KOŠĆELA. ŽORŽU

557
0
Podijeli

zorzObrušena košćela na Karači postala je, naizgled nevoljno i nenamjerno, povod da se sjetimo čovjeka koji je postao simbol upravo tog mjesta gdje su se skrhale grane starog drveta. U malom vremenskom razmaku otišao je zavazda Đorđe Vuković Žorž, a na njegovoj Karači, košarkaškom terenu koji je bio njegova briga, oburdale su se grane. Neka bude i metafora, neka bude i slučajnost /a stari pisački lisac Džon La Kare kaže da u životu nema slučajnosti/, ali, znakovito je.
Đorđe Vuković, najmlađi od petoro braće Vukovića, svih kratkovjekih i svih posebnih na svoj način, umro je svojom voljom, u 54. godini. Pominjem Vukoviće, koji su sada okupljeni na nekom sjenovitom mjestu i baš ih briga za nas, zato što su svojevrsni simbol nestale Karače. Pet brata /kako bi rekli ljudi iz našeg zaleđa/ rasli su kao puka sirotinja geta kakva je bila Karača šesedesetih i sedamdesetih. Proleteri ili lumperproleteri, poniženi i uvrijeđeni kao i sav lumperproleterijat odlučili su da se ne mire sa unaprijed zadatom sudbinom.

Najstariji Lazar držao je tezgu na novskoj pjaci, zeleniš, bilje ljekovito, vazda ima ko hoće da kupi kod ćutljivog i ćudljivog Lazara. Izdržavao je braću, mrk i mučaljiv, dok se nisu domogli svojih rabota. Vezani za Karaču, vezani velikim, a neiskorićenim talentom za košarkaški klub Primorje, oslonjeni na brata, stasavali su Miško, Piki i Đorđe.
Brat Boro legendarni domar vaterpolo kluba Jadran, jedriličar i ronilac, umio je često da se izgubi u nedokučivim dubinama svijesti gdje nisu važila pravila jedrenja i ronjenja. Tako je jednom zaronio u te dubine bespovratno. Braća su energijom, voljom, trudom, na različite načine, pokušavala i uspjevala da uteknu iz geta odrastanja, da se nikada ne ponove dani sirotinjskog djetinjstva.
karaca terenĐorđe, Žorž, napravio je možda prvi veliki “biznis” u Novom, otvarajući čudesnu “Verduru” market koji je bio preteča svih kasnijih prodavnica takve vrste. Ama, Žorž je imao neobjašnjivi talenat da stekne i rastekne, istovremeno. “Verdura” je propala, a Žorž je, feniksovski, zakupivši napušteni tunel na Lalovini ušao u rabotu sa pečurkama. I onda je tunel otišao, zajedno sa Lalovinom, u neko drugo vlasništvo, a Žorž je, kao ekonom “Primorja” zadužio kafanu kluba na Karači.
Izvorište “crne vode”, ledenog zdenca koji je napajao vazda žedni Novi, mjesto gdje se u stara vremena čekalo sa romjenčama i pinjatama da se nosi voda doma, gdje su se rashlađivali zajapureni igrači basketa, postalo je mali đardin sa ticama u kempama, gardelinima i frzelinima, okupljalište novske boemerije, ali i ozbiljnog svijeta “od rabote”. Postalo je vaninstitucionalni šahovski klub gdje su se igrale velike partije. Žorž, shodno pomenutom talentu da stekne i rastekne, igrao je briljantne poteze dostojne velemajstora šaha, a onda u sljedećoj hipersekundi pravi pacerske cugove kojima je gubio dobijeno. Znao je da okupi Novljane, da napravi nezaboravne dočeke novih godina, da Karača bude mjesto gdje se pjeva dok okolo gamiže novska kišna zima, gdje se živi dok grad mrtvijem snom spava. Ali, znao je i da, već sledećeg jutra, u prgavom nadgornjavanju, braneći neodbranjivo, zarati sa dosinoćnjim prijateljima. Pa opet sve ponovo. Sticao i rasticao.
Volio je Žorž bezmjerno ćerke koje su otišle za svojim pticama, čekao dan kada će mu unučići zacilikati na pragu. I, dizao ruke, lagano, od sebe.
Igrali su klinci basket na “njegovom terenu” zaduživali lopte /znao ih je sve po imenu/, dok se u bašti kafea bistrila politika, grizli vreli bokuni novske javne i tajne scene. Neko od talentovanih klinaca vještih grafitnim muralima napravio je Žoržov veliki portret na zidu igrališta sa grafitom „Samo vas gledam”. Gleda Žorž u razgranalu košćelu, posrnulu poslije njegovog takozvanog odlaska. Žorž, shodno svom karakteru /a karakter je sudbina kaže Čehov/ je jednostavno, odbio da se liječi. Odlučio je da ode. U dobu u kojem je samovoljno otišao Hemingvej. U pedeset četvrtoj. Rano, kao i njegova braća, ali taman kako je on odlučio. Da bude po njegovom.
Sa Đorđem je otišao bokun novske duše, otišao je proleter koji nije pristajao da to ostane zauvijek. Niz karačanske kalete, ili uz zidine Kanli kule, otplovio je prije zimskog juga, Đorđe Vuković. Žorž. Košćeli su se oburvale grane. Nekako u isto vrijeme, koji dan poslije, nebitno za vječnost. Adio, Žorž. Neka ostane košćela.karaca hn

Picerija i restoran

 

Nema komentara

Ostavite komentar

*

code