U Kamenom se, nakon skoro 40 godina, oždrijebila kobila

U Kamenom se, nakon skoro 40 godina, oždrijebila kobila

3386
14
Podijeli

Dodir s prirodom, u šetnji hercegnovskim zaleđem i podorjenskim selima uvijek prija, a ponekada donese i neobične susrete. Naš kratki izlet do Kamenog i do okolnih utvrđenja, Šiloboda i Tajnog brda, pamtićemo po prelijepom prizoru, na koji smo naišli, po smeđoj kobili sa ždrijebetom.

Odnjegovani, pitomi, nježni i moćni istovremeno, kobila i mali konj, plijenili su ljepotom i snagom, pružajući gotovo idiličnu, poetičnu jesenju sliku s Kamenog. Dok smo lagano prilazili, ždrijebe nije bilo uplašeno, naprotiv. Radoznalo je dozvoljavalo milovanje, a onda bi brže prilazilo majci i sisalo. Baš kao svaka beba, pomalo i razmažena, stalno hrli svojoj jedinoj hrani. Kobila, dobro uhranjena, birkala je travčice, ne obazirući se, naizgled, na nas, jer svom potomku treba dati dovoljno mlijeka. A, mi – računali smo na prastaro prijateljstvo između ljudi i konja, pa možda malo i neoprezno, prihvatali igru sa ždrijebetom, uz obavezno fotografisanje.

Picerija i restoran

Čiji li su, pitali smo se? Ali, ne zadugo, jer smo u lokalnoj kafani “Karakas” saznali da pripadaju mještaninu, Miodragu Radovčiću, te da se neka kobila u Kamenom oždrijebila nakon više decenija. Porodica Radovčić živi od stočarstva. Supruga Ljubica nam je ispričala kako su došli do kobile koja im je donijela ubrzo prinovu:

– Imali smo našu kobilu, koja je krepala. Trebalo je da nabavimo drugu, jer imamo katun na Subri i neophodan je konj. Put je donekle probijen, ali bez konja stočarima je nemoguće probiti se. Našli smo kobilu kod Pešikana u selu Dragalj, iznad Risna. On ima nekoliko kobila i imao je i pastuva, ali ga je ubio auto. Rekao nam je da je kobila bila sa pastuvom, da je sigurno skotna. Očekivali smo ždrijebe, ali nismo znali kada. Desilo se, ipak, da smo Doru doveli 24. jula, a već 24. avgusta se oždrijebila. To je prvo ždrijebe na Kamenom, poslije skoro 40 godina – priča nam Ljubica Radovčić.

Ždrijebe još sisa i nema ime. Treba sačekati malo, kakvu će dlaku imati, kaže nam Ljubica, jer obično boja konja varira u prve dvije godine. Sisaće 6 mjeseci, mada već po malo kuša travčice i uči od majke koje su “najslađe”. Dora, koja je nosila ždrijebe 11 mjeseci, nije kobila ni za trku, niti za vuču, već Radovčićima služi “sa samar”, odnosno za tovar kamenitim zaleđem.

Radovčići, nemaju više konja, ali imaju dosta koza, krava, ovaca, volova, svinja, kokošaka…Bave se porodično godinama stočarstvom. Koriste premije Mnistasrtva poljoprivrede i ruralnog razvoja na broj grla i za izlazak na katun tokom ljeta. Ove godine su, zahvaljujući refundaciji sredstava od 60 odsto, nabavili i mašinu za mužu. Najviše su u ovaj težak, ali unosan posao, uključeni supružnici, ali pomažu dosta i četvoro djece. Proizvode razne vrste sira, kravlje i kozije mlijeko, meso…Imaju stalne mušterije i primaju narudžbe. Iako Miodrag još radi u OŠ Milan Vuković, Radovčići su se opredijelili za poljoprivredu, odnosno da budu “sami svoje gazde”. Tako je, kažu, zdravije i korisnije.

Reklama

14 Komentari

  1. Poštovani,molimo Vas da da objavite ispravku dezinformacije koja je postavljena na Vašem sajtu.Naime,Miodrag Radovčić ne radi u OŠ ,,Ilija Kišić” već je dugi niz godina zaposlen u OŠ ,,Milan Vuković”




    0



    0
    • “A na Podima radi kamenolom i niko se ne žali” , i sa naocarima opet pise KAMENOLOM, jesi li ti bakin unuk ili djed? i kakve to ima veze sa kobilom




      3



      0

Ostavite komentar

*

code