Uoči promocije zbirke poezije “Obol”, Ksenije Matović

Uoči promocije zbirke poezije “Obol”, Ksenije Matović

1731
3
Podijeli
 

zbirka poezije ObolU bašti Gradskog muzeja Mirko Komnenović, u subotu, 3. septembra, u 20 h, biće promovisana zbirka poezije „Obol“, pjesnikinje Ksenije Matović iz Herceg Novog. Riječ je o autorkinoj trećoj knjizi (poslije “Preludija” i “Orfeonauke”), koju je u dvojezičkom izdanju, na grčkom i našem jeziku objavilo IP Orfeus iz Novog Sada.

Prevod sa našeg na grčki jezik, priredili su profesori na neohelenističkim studijama Filološkog fakulteta u Beogradu, Evangelija Zaharopulu i Dragan Saramandić, a preporuku za štampanje, dali su književni kritičar Franja Petrinović, publicista i slikar Minja Bojanić i književnik Selimir Radulović.

Predstavljanju knjige, prisustvovaće ambasador Grčke u Crnoj Gori, Sotirios Athanassiou.

U susret promociji, sa autorkom smo razgovarali o njenoj zbirci, inspiraciji, poimanju života, poezije i grčkom porijeklu.

Autorka ne želi da tumači poeziju koju stvara. Jer, kako kaže, pjesme bi trebalo da odjeknu u čitaocu, kao sasvim lični doživljaj, ili preživljeni  događaj. Kao vlastiti pucanj. Drugačije ne bi valjalo i sve drugačije ne bi bila umjetnost, priča Ksenija, koja priznaje da je ipak ram za njenu novu zbirku dijelom Mediteran.

–      Unutar ovog modrog i okamenjenog rama što miriše na limun je pjesma, a ona opet šifra za sliku, preciznije za ono iza slike. U ovoj zbirci, je možda najizraženije moje duboko vjerovanje u metampsihosis (seljenje duša), o kojoj govore još orfici, a potom i Platon. Ne želim da kažem kako mi se ponekad čini da se sjećam onog života kojeg sam živjela ranije. Niti mi se čini, niti nagađam. Naprosto znam, da tako jeste – kaže pjesnikinja, koja “živi raskrižje svijetova”.

Obol je novčić koji se mrtvima stavljao u usta, kako bi platili Haronu da ih preveze na drugu, daleku obalu tamne rijeke i zato su njene pjesme njen obol. Zalog njene duše:

Ksenija Matovic–      I svakog puta ću taj obol  progutati ispred šutljivog vozara. I svakog puta ću se vratiti. Da pjevam. Jer.. kako to lijepo reče Branko Miljković „isto je pjevati i umirati“.

Za zbirku je “krivo” i Ksenijino grčko porijeklo, potreba da se zapjeva na jeziku vlastitih predaka. Na jeziku sopstvene duše.

– Pripadaju mi mora, pa i ovo parče modrine, što zapljuskuje maslinasto sive obale zemlje na koju se prije četiri vijeka oslonio brod mojih predaka iz Grčke. Kako su im u tom trenutku zamirisali maslinjaci koje su ostavili za sobom? Da li su im se planine učinile plavljim, a obala pitomijom? Jesu li poredeći boje mora, brojali ribe što su ih nahvatali prvom mrežom? Jesu li spuštajući pogled na šake osjećali stid ili olakšanje? Da li su oči mog pretka u tom trenutku vidjele moje oči, ili su moje oči gledale kroz njegove? – priča Ksenija Matović.

Autorka je rođena 1973. godine na Cetinju. Osnovnu i srednju školu, završila je u Herceg Novom, gdje i živi i radi kao novinarka, a Filozofski fakultet u Novom Sadu.

3 Komentari

Ostavite komentar

*

code