ZLOKOVIĆ: POSLOVODSTVO JE SVE URADILO DA BRODOGRADILIŠTE POSLUJE ZAKONITO I JAVNO, NE...

ZLOKOVIĆ: POSLOVODSTVO JE SVE URADILO DA BRODOGRADILIŠTE POSLUJE ZAKONITO I JAVNO, NE SNOSI KRIVICU ZA STEČAJ

90
0
Podijeli
 

Poslije 35 godina rada u JBB, bivši generalni direktor i predsjednik Odbora direktora JBB, od ukidanja sankcija 1997. godine do početka 2013. godine, Stanko Zloković, iznenađen je podnijetom krivičnom prijavom MANSA protiv njega i još 13 lica, koji su u prethodnih šest godina obavljali najviše funkcije u upravljačkoj strukturi kompanije.

„Smatarm da smo poslovodstvo Brodogradilišta i ja lično učinili sve da u dugom vremenu kompanija posluje u vrlo teškim uslovima na svjetskom tržištu isključivo. Problem koje je donijela globalna kriza sami nijesmo mogli savladati. Poslovanje je bilo koncipiranmo uvijek u interesu zaposlenih, vlasnika i države Crne Gore, po pravilima struke, sa pažnjom dobrog domaćina. Upoređujući poslovanje Brodogrdailišta sa svim u regionu smatram da smo neuporedivo bolje sami uspjevali dugo godina da opstanemo, očekujući novi kapital i novu fazu razvoja. Apsolutno smatram da smo sve uradili da Brodogradilište što bolje funkcioniše, da smo radili zakonito, javno i da tu nema bilo kakve krivice i odgovornosti za nastalo stanje – tvrdi Zloković u razgovoru za Radio Jadran.
On se prisjeća vremena provedenog u ovoj kompaniji koja je sada u stečaju. Otkako je preuzeo da vodi Brodogradilište nakon sankcija poslovodstvo je bilo posvećeno pronalaženju rješenja za nastavak rada firme, kasnije za njen opstanak za dobrobit zaposlenih, vlasnika firme, ali i države, tvrdi Zloković:
– Bili smo suočeni sa ogromnim teškoćama, prije svega gubitkom tržišta, jer je Brodogradilište do uvođenja sankcija imalo samo dva tržišta, brodove iz bivšeg Sovjetskog saveza i bivše Jugoslavije. Cnogorske kompanije su bankrotirale, ostale bez brodova, a Brodogradilište bez posla. Tako smo se okrenuli svjetskom tržištu. Osposobili smo firmu i zaposlene, napravili dobre rezultate i uspješno poslovali 1998. godne, da bi godinu poslije, zbog bombardovanja Jugoslavije, ponovo izgubili tržište i ostali bez posla.
Uslijedio je novi početak za Brodogradilište i dalje sa starim osnovnim sredstvima, ali stalno su obučavani radnici, ulagano je u znanje i kolektiv je sa dobrim vođenjem uspio i da se pozicionira na svjetsko tržište remonta brodova.
– Velike teškoće su nastavljene zbog pada dolara u odnosu na euro, jer se početkom 2000. godine, kao i decenijama prije toga posao remonta brodova u svijetu, pa i kod nas, ugovarao u dolarima, pa su nam prihodi bili u dolarima, a rashodi u eurima. Nekoliko godina naše poslovanje je obezvrijeđivano enormnim padom dolara. Ovu dolarsku krizu mnoga Brodogradilišta u Evropi nijesu preživjela, već su bankrotirala, a na evropskom planu sva brodogradilišta su odustala od ugovaranja poslova u dolarima, pa naravno i mi. Otada poslovanje doživljava značajan napredak. Tako smo 2007 i 2008. godine ostvarili najbolji rezultat, sa značajnim profitom i visokim primanjima zaposlenih. Iako smo ostvarili profit, poslovodstvo je predložilo Skupštini akcionara da profit ostane u rezrvi firme, jer je bilo jasno da smo na pragu globalne ekonomske krize. Na žalost, velika svjetska kriza, koja je posebno bila izražena u pomorstvu i brodoremontu je ugrozila poslovanje Brodogradilišta, tako da je ukupan prihod koji je 2007. i 2008. bio oko 27 miliona eura, već 2009. godine bio skoro prepolovljen, odnosno oko 14 miliona eura. U firmi smo sprovodili programe štednje i racionalizacije. U dugim pregovorima sa Sindikatom smo donosili odluke o smanjenju plata zaposlenima, ali ovakav udrac krize niti jedno brodogradilište u Evropi nije izdržalo ukoliko nije dobilo velika podsticajna sredstva od vlasnika ili države. Mi u Brodogradilištu takvu podršku nijesmo imali – priča Zloković.
U krizi klijenti Brodogradilišta su osiromašili, jer vozarine kompanijama nijesu pokrivale elementarne troškove, smanjio se obim remonta, tako da je prosječan račun za remont 2008. iznosio 350 hiljada eura, da bi 2009. godine i kasnije iznosio manje od 150 hiljada eura. On se iz godine u godinu smanjivao, dodaje Stanko Zloković.
Prema njegovim riječima svi troškovi su praćeni i smanjivani:
– Godinama smo pokušavali osposobiti svoju radnu snagu za poslove remonta brodova, organizovali u saradnju sa Srednjoškolskim centrom i školu za brodomontere, elektrovarioce, brodobravare, brodocjevare i radnike u antikotorizvnoj zaštiti. Organizovali smo tromjesečne kurseve stručna osposobljavanja, nudili stipendije i zaposlenje. Međutim, interesovanje mladih za ove poslove posljednjih desetak godina je bilo gotovo bez odziva. Prinuđeni smo bili da uzimamo kooperaciju, kako bismo u rokovima završavali ugovorene poslove, koji su objektivno vrlo teški i obavljaju se u teškim uslovima – objašnjava Zloković.
Bez dodatnog kapitala Brodogradilište nije moglo da funkcioniše, bankarski krediti su na dugi rok bili nedostupni, jer strane banke neprivatizovanim firmama nijesu odobravale dugoročne kredite, kojima se moglo konsolidovati poslovanje Brodogradilišta.
– Poslovodsto se nije opredijelilo da u datim uslovima otpušta radnike očekujući da će kriza proći ili da će se pronaći strateški partner, a od države smo tražili novac za otpremnine radnika koji nijesu potrebni za proizvodni proces, kako bismo racionalnije poslovali. Uvođenjem evropskih standarda u ekologiji rasle su obaveze zaštite okoline koje su iziskivale dodatne troškove. Uvođenje ekoloških standartda zahtjevalo je velike investicije, za koje Brodogradilište nije imalo novac, ali je iz obrtnih sredstva izdvajalo svakodnevno sredstva za unpaređenje ekologije. Rastao je i pritisak građana, posebno Bijele, koji su tražili uvođenje ekoloških standarda, što je tehnološki bilo moguće, ali je koštalo nekoliko miliona eura – prisjeća se dalje bivši direktor Brodogradilišta.
On negira da je poslovanje firme bilo netransparentno, nego upravo suprotno, veoma javno, a svi rezultati su bili dostupni i usvajani na Skupštini akcionara, kaže Zloković:
– Njih su pratili reviozorski izvještaji „Deloite touch”, dostupni javnosti i državnim organima. Imali smo pored toga niz kontrola i inspekcija i poslovanje je bilo, tvrdim, zakonito. Koncepcija vlasnika, tj države bila je da se pored remonta brodova u turističkom okruženju stvore uslovi i za remont jahti i megajahti. Pregovaralo se sa kompanijom „Adriatic marinas” o osnivanju zajedničke firme u dijelu Brodogrdilišta za remont jahti i megajahti. Na žalost, do realizacije programa nije došlo.
Zloković dalje podsjeća da su raspisvana 4 tendera za prodaju većinskog paketa akcija Brodogrdailišta, ali nijesu uspjela. Ideja je bila da se nekoliko godina nakon privatizacije nastavi djelatnost remonta trgovačke flote, a da novi vlasnik investira u kapacitete za remont jahti i megajahti kako bi se dvije djelatnosti istovremeno nastavile.
– S obzirom da tenderi nijesu uspjeli, a da su obaveze Brodogradilišta rasle, većinski vlasnik je odlučio da je najcjelishodnije uvesti stečaj. Za očekivati je da se raspiše vrlo brzo tender za dodjelu koncesije za korišćenje obale i akvatorijuma Brodogradilišta, da buduići vlasnik investira najmanje 20 miliona eura i da brodogradilište počne novu fazu razvoja, zasnovanu na remontu jahti i megajahti. Tim prije jer je u svim planovima Boka Kotorska određena za razvoj elitnog turizma, koji ne dozvoljava razvoj teške industrije – navodi Zloković.
Najzad, vraćajući se još jednom na krivičnu prijavu MANSA, zbog navodnog nezakonitog poslovanja, on kaže:
– Poslije 35 godina rada potpuno je apsurdno da u mjestu u kojem živim, ja, moja djeca i unuci, gdje su vjekovima živjeli moji preci, pravim bilo kakvu aktivnost koja nije zakonita, časna ili koja bi ugrozila poslovanje firme koja je bila okosnica razvoja ovog kraja i pomorstva Crne Gore – zaključuje Stanko Zloković.

Nema komentara

Ostavite komentar

*

code