Zorica Drakulić Vidaković: Rano osjetila šta znači željeti, a nemati, zato pomaže...

Zorica Drakulić Vidaković: Rano osjetila šta znači željeti, a nemati, zato pomaže i ne traži ništa za uzvrat

14719
9
Podijeli

Malo ko u Herceg Novom, a posljednje godine i u Crnoj Gori nije čuo  za Zoricu Drakulić Vidaković. Žena, majka, velikog srca, koja od malena pomaže onima kojima je život uskratio najosnovnije – hranu, garderobu, krov nad glavom, zdravlje. Zahvaljujući svojoj nesalomivoj želji i volji da nevoljnicima pritekne kako najbolje može, često stavljajući sebe u drugi plan, Zorica je pokretač  i učesnica brojnih humanitarnih akcija, za koje je upravo nagrađena prestižnom godišnjom nagradom ISKRA  Fonda za aktivno građanstvo.

zorica-drakulovic„Taj osjećaj se ne može opisati, jer, ipak, nije mala stvar da budem izabrana među 84 kandidata filantropije, da budem u prvih 10 i to da primim specijalno priznanje za humanost i solidarnost. Rečeno mi je da prate moj rad već duže vrijeme“, prokomentarisla je Zorica kratko našem radiju dobijanje ovog priznanja.

Picerija i restoran

Ipak, ovo nije jedina nagrada i potvrda da sav njen trud nije bio uzaludan. Dobijala je i ranije dosta priznanja i zahvalnica za humanosti, požrtvovanost i čovjekoljublje.  Naravno, onu najveću potvrdu i nagradu  kao humanista, odavno je zavrijedila kod svojih sugrađana i drugih kojima je pomagala.

Sve je počelo dok je još bila dijete iz Dječijeg doma Mladost u Bijeloj. Jedno od onih o kojima nijesu mogli da brinu biološki roditelji. Jedno od onih prepušteno brizi zaposlenih u Domu. Jedno od onih koje je rano osjetilo šta znači željeti, a često nemati. Jedno od onih koje je život od djetinjstva „čeličio“ i (na)učio da, na kraju, jedini siguran oslonac je  osloniti se na sebe.

„Od svoje 6 godine sam već morala brinuti o mlađima od sebe, a nijesam se još znala ni o sebi brinuti. Poslije usvojenja sam živjela blizu Doma i uvijek ih pomagala, dijeleći im svoju marendu ili odjeću. Dešavalo se da mnogo puta i sama dođem bosa ili bez jakne, jer sam uvijek dijelila, nijesam mogla da podnesem da neko ima dosta, a neko ni osnovno“, priča za Radio Jadran, Zorica Drakulić Vidaković.

 

Najteže bilo sakupiti 300 hiljada eura za Ivu

zorica-drakulic-nagrada-3Inicijatorka je i učesnica brojnih humanitarnih akcija. Po Novom ćete je uvijek sresti nasmijanu, pozitivnu, „dostupnu“ za svakoga kome treba pomoći. I baš takva, pokretala je Novljane koji su slijedili njen primjer.

Do sada je naviše pomagala socijalno ugrožene, u hrani, garderobi, sredstvima za ličnu higijenu… Ni danas ne bira mjesto niti one koji su voljni da je prate u ovoj čovječnoj misiji. Akcije organizuje u Osnovnim i Srednjoj školi, na gradskom Trgu, ugostiteljskim objektima, platou ispred Instituta Igalo, Škveru…

„Susretala sam se u ovih 27 godina rada sa raznim akcijama, svaka ima težinu za sebe. Svaka je na svoj način bila tužna priča, ali s lijepim krajem  kad vidiš da pomažeš nekome koji danas ima nešto što juče nije imao. Najgore je kad se mora novac skupljati za bolesno dijete i taj sam ishod skupljanja mi je bio uvijek težak – plašim se da li ćemo istrajati u tome i da li će se skupiti i uplatiti određena suma. Takav slučaj bio je nedavno sa malom Ivom Bijelić, gdje je bilo neophodno obezbijediti preko 300.000 eura. Morali smo smišljati razne akcije i načine da se dođe do novca. Ova je bila definitivno jedna od najtežih, jer je bila velika svota u pitanju, ali smo istrajali do kraja. Ali, nije sve uvijek tako teško, jer tu su i razne novogodišnje akcije, ili svečanosti za siromašne kako bi im se podijelili novogodišnji paketići. Tu onda bude i dosta osmijeha, pa se sve nekako lakše podnosi“, nastavlja Zorica.

Ipak, njeno činodejstvovanje nije uvijek „sjajna strana medalje“. Priznaje, mnogo je „nevjernih Toma“ koje nije uspjela da „ubijedi“ da je u njenom radu, smjernica i putokaz samo prosta želja za nepodijeljenošću u društvu – da svi imaju isto:

„Baviti se takvim radom je veoma teško, jer si neshvaćen od pojedinaca. Pitaju kako to radim bez profita, bez ijedne pare i danara i kako ja od toga nemam koristi ? Ja ne tražim ništa za uzvrat, najljepše je kad si nekome uspio da pomogneš i to je dovoljan uspjeh sam po sebi. Nekome si pronašao posao, polovan namještaj, obezbijedio hranu, privremeni smještaj. Vjerovatno mi je želja da pomognem drugima „usađena“ još dok sam bila u Domu“, dodaje ona.

Sa druge strane, osim onih sa kojima realizuje humanitarne akcije, veliki „pomoćnik“ su društvene mreže, kojima se najbrže širi apel za pomoć.

„To je veoma jako sredstvo za informisanje. Skoro svi imaju Facebook. Twitter, postave – podijele informacij, i onda se ljudi javljaju da pomažu. Kasnije se sastajemo i dogovaramo šta i kako dalje. Teško je „dijeliti“ gdje smo sve pomagali, u čemu i kome. Ipak, najjača akcija do sada bila je SRCEM ZA IVU, gdje su mi se priključile moje 3 desne ruke: Biljana Kuzmanovska Janović, Dragana Cmiljanić i Nataša Prostran Bulajić, a kasnije Martina Kokot, Nada Petrović, Kristina Jančić, Renata Palaisa, Žaklina Čeprnić, Milanka Stijović i druge, da ne nabrajam, preskočiću nekog a spisak je podugačak“, zaključuje Zorica.

 

Misleći na druge zanemarila sebe

zorica-drakulic-nagrada-2Zorica je ponosna majka dva sina, od kojih je „napravila“ dobre momke i radne ljude. Širok je dijapazon svega što radi, jer se ne stidi posla, kako bi sebi i djeci obezbijedila egzistenciju. Tako ćete je subotom ujutru sresti na ulazu u pjacu, gdje prodaje cvijeće, već popodne odlazi da se pobrine za par starijih ljudi, spremi im objed i „popije čašicu razgovora“. Predveče obično, u kesama i torbama, nosi garderobu , obuću ili knjige socijalno ugroženima. Pa čak i najosnovniju životnu namirnicu – hljeb. Koliko je posvećena cilju da se drugima kojima treba, uvijek i svuda mora pomoći, često „zaboravi“ na sebe. Takav slučaj bio je prije dva mjeseca, kada joj je brojanica na ruci izazvala probleme na koži, a ljekari u jednom momentu bukvalno borili za život.

Zorica Drakulić Vidaković je žena koja svojim primjerom najbolje dokazuje, da uprkos često teškoj svakodnevici i borbi za egzistenciju, nikada ne smijemo zaboraviti na one oko nas, koji tog dana možda nijesu imali ručak, toplu obuću za hladne dane i već sjutra bi mogli spavati pod nebeskom kapom. Zato se i kaže da dvije ruke imamo kako bismo jednom „primali darove“, a drugom „darivali“.

9 Komentari

  1. U današnje vrijeme davati,a ništa ne tražiti je malo čudno,ali kad bi svi makar uvažavali druge bilo bi humano.Kad ne bi pokušavali oteti,kad ne bi lagali,koristili i zloupotrebljavali,kad bi bili pravični,to bi bilo veliko davanje i mnogo humano…

Ostavite komentar

*

code