Đorđe Matković: Atelje Laforest – Klub daltonista?! (četvrti dio)

Đorđe Matković: Atelje Laforest – Klub daltonista?! (četvrti dio)

5
Podijeli

Nakon što je Felix Laforest umro 1961. godine, upravljanje ateljeom preuzela je njegova ćerka Lidija, a nastavila je da radi Tonka.

Mi klinci smo se još koju godinu igrali na terasi ispred ateljea. Nismo se više morali bojati da će nas gazda Laforest oćerati, ali je i Lidija znala da se naljuti i izgrdi nas.

Picerija i restoran

Možda godinu-dvije nakon Laforestove smrti dogodile su se za mene neobjašnjive stvari: Nijemci su kao turisti počeli dolaziti u Herceg Novi na ljetnji odmor. To mi je bilo na početku sasvim neshvatljivo: da su se naši herojski borili kako bi išćerali mrske okupatore iz naše voljene domovine, a sada naše drugarice i drugovi služe njemačku gospodu u hotelu Boka?! I ne samo to: počeli su na svu prešu graditi nove hotele kako bi ih još više došlo… Nastavnik istorije nam je govorio da su to oni isti Nijemci koji su ovdje bili u ratu, šuškalo se da su došli da traže zlato koje je kralj bježeći u Englesku sakrio u Novom. Nastavnik je trijumfalno pričao da su u hotelu uhapsili jednog špijuna: neko je primjetio da iz jedne hotelske sobe sprovedena žica kojom je on malom radio stanicom slao izvještaje u Njemačku! Mi učenici smo na to bili ponosni, ali mi svejedno nije bilo jasno zašto ih sve ne išćeraju tamo odakle su došli.

Naišle su”magareće godine”, više nas je privlačila novska pjaca, sjedanje na gvožđima u Njegoševoj i park hotela Boka, nego igra pred ateljeom. Mi iz klape smo u brzom galopu postali tinejdžeri. Zainteresovale su nas cure; krenuli smo u gimnaziju.
Došlo je vrijeme razmišljanja vlastitom glavom, učvrščavanja i izražavanja vlastitog karaktera. Nisam se više tako lako zadovoljavao serviranim pogledima na svijet, uočio sam da se često propovjeda voda, a u potaji pije vino. Tako je to valjda svuđe u svijetu. Nerijetko su mi pojedine kolege (čak i profesori) znale argumentovano razbiti kojekakve životne zablude. Služio sam se koliko-toliko sa dva strana jezika i našao način da proširim znanje i vidokrug.

Pitao sam se: kako li je tek onima kojima se nakon 1945. srušio čitav jedan svijet? To se nesumnjivo bilo dogodilo i Laforestu i njegovoj porodici. Da mu je kuća nakon rata bila nacionizovana i u nju useljeno pet-šest porodica, to sam znao i kao dijete smatrao da je sasvim u redu. Utoliko više jer je “Italijan”. Ali, iz godine u godinu sam saznavao koliko je ovdašnjih ljudi ostalo bez zemlje, bez kuća… Žena kod koje sam odrastao bukvalno kao član porodice ostala je sa dvoje male djece udovica. Njen muž je prije rata bio kamiondžija i imao Škoda kamion. Nakon rata mu je kamion nacionalizovan – niko nije imao pravo imati privatni automobil. Dato mu je pravo da njime vozi za državu. Imao je nesreću da je sletio sa puta; kamion je bio uništen, a on teško ranjen. Namjesto da je odveden u bolnicu zatvorili su ga u zatvor, jer je uništio državnu imovinu… Umro je od poslijedica udesa i neukazane pomoći.

U osnovnoj školi nam je u trećem ili četvrtom razredu učiteljica diktirala veliki plan meliorizacije rijeke Sutorine i šta će sve biti zasađeno u Sutorinskom polju. Nakon devet ispisanih stranica dobio sam grč u prstima. Nešto od planiranog u Sutorini je i urađeno, ali je mahom sve posađeno potom i propalo. Decenijama nakon toga saznao sam da je ocu te učiteljice nacionalizovano veliko imanje u Sutorini.

Gastarbajter Matković

Godine 1972. iskoristio sam priliku da po prvi put u životu odem u inostranstvo i prisustvujem Olimpijskim igrama u Minhenu. Minhen me očarao kao grad, isto tako i olimpijski sportski objekti i masa naroda iz svih krajeva svijeta. Osjećao sam se opijen tim novim svijetom. Naredne godine sam iskoristio šansu da jednim od zadnjih vozova odem na rad u Njemačku. Nekoliko mjeseci nakon mog dolaska u Minhen zemlje OPECa su zavele žestok embargo nafte, u svijetu je nastala kriza. Njemačka više nije primala gastarbajtere. Nedjeljom su autoputovi bili pusti i njima su se vozili biciklisti. Štedilo se gorivo.

Imao sam ugovor sa jednim hotelom koji mi je sredio papire da bih radio u Njemačkoj. Bio sam obavezan raditi godinu dana kod njih. Bila bi preduga priča pisati o svemu šta sam doživio radeći i živeći u Njemačkoj. Zato bih samo u nekoliko crtica naveo neke za mene bitne doživljaje. Kao stranac u toj zemlji počeo sam shvatati kako je Laforestu bilo živjeti i raditi u Novom. Meni je u Minhenu bilo mnogo bolje: tada je u Minhenu bilo ca. 60.000 Jugovića pa nisam mogao biti usamljen kao što je to vjerovatno bio Laforest u Novom.

U hotelu je bila „mala Jugoslavija“, bilo nas je svih naroda i narodnosti koji su manje-više normalno komunicirali. Ali, sjenka Drugog Svjetskog rata kao da nas je i dalje pratila…
Nakon tri mjeseca rada zakačio sam se sa ultradesničarskom emigracijom i morao napustiti radno mjesto na kom sam solidno zarađivao i dobio driugo radno mjesto koje je bilo bitno slabije plaćeno…

Među našim ljudima ostala mi je u sjećanju sobarica Stanka, Ličanka koja je bila partizanka i u sred rata rodila sina… U Jugoslaviji je već bila penzionerka, došla je da zaradi i omogući svom sinu u Jugoslaviji bolji život. Kada bi ponekad popila flašu piva više, znala je da izgrdi vladu u Jugoslaviji.
Jednog Cetinjanina smo znali kao bivšeg logoraša sa Golog otoka; bio je najvjerovatnije zadrti staljinista pa je završio u najgorem mogućem zatvoru. Duboko razočaran je iskoristio prvu priliku i odperjao za Njemačku. Tu su mu pivo i vinjak bili zli drugovi koji su ga doveli do toga da radi najlošije i slabo plaćene poslove. Svi su mu se smijali jer je jednom nacvrcan direktora hotela oslovio sa: „Druže direktore!“

Direktor hotela je bio faca koja me podsjećala na legendarnog njemačkog feldmaršala Romela. Gospodin Glauer je bio neprikosnoveni autoritet, svi su cvikali od njega mada je u tonu bio redovno odmjeren i besprekorno korektan. Nikada nije podizao glas, prijetio ili grdio bilo koga – perfektan menadžer! Imao je blizu šezdeset godina i bilo je jasno da je bio u ratu. Siguran sam da nije bio običan vojnik. Njegova pojava je prije ličila na nekog njemačkog oficira. Naravno da se nije smjelo pitati šta je bio u ratu.

Zamjenik direktora je bio Bavarac Zemiler. Gromada od čovjeka koji je za razliku od „Romela“ znao da privatno popriča sa nama. Kada je bilo malo radnika a puno posla, znao je da zasuče rukave i radi najprljavije poslove! Jedne večeri ga je neko napao u kancelariji, udario po glavi i oteo mu veliki pazar. Koji mjesec nakon toga Zemiler je umro, ali ne zbog zadobivenog udarca. Pretpostavljam da je i on u ratu bio nešto više od običnog vojnika.

Gospodin Rajniš

Imao sam u Minhenu nekoliko neobičnih susreta sa ljudima kojih je ratni vihor bio doveo u Crnu Goru, Boku Kotorsku i Herceg Novi.

Jedan Čeh, čiča od nekih osamdeset i pet godina mi je u januaru 1980. pričao da je bio mornar u Boki Kotorskoj gdje ga je zatekao I Svjetski rat! Pričao mi je o pobuni mornara i o austrijskom bojnom brodu čiji je komandant naredio da se bočni tankovi jedne strane broda broda napune morskom vodom kako bi se brod nagnuo pa su brodski topovi mogli da gađaju pobunjenike na liticama bokeških brda.

U kuhinji hotela je radio jedan italijanski kuvar. Bio je za prosječnog Italijana neobično visok i korpulentan. Pričao mi je da je u ratu bio na Staljingradskom frontu. “Borio sam se kao lav!!! Ali, protiv Rusa se nije moglo pobijediti…!” Sklopio je šake, pogledao u visinu i zavapio:”Gospode Bože što sam se tamo smrzao!” Pričao je da je u Italiji čak bio pjevao u operi. Ponekad, kada bi ga uhvatila nostalgija za domovinom znao je tiho i kristalno jasnim glasom zapjevati neku napoletansku kanconu.Deceniju kasnije imao sam u Minhenu priliku uživo slušati Pavarotija kako pjeva istu stvar.

Neobičniji susret imao sam osamdesetih godina sa gospodinom Rajniš (Reinisch). Pitao me odakle sam, i kada je čuo Herceg Novi nekako kiselo se nasmijao i rekao: „Znam Herceg Novi, tamo sam bio u ratnom zarobljeništvu…“ Progutao sam knedlu, bila je to za mene neprijatna situacija. Rekao sam mu: „Vjerovatno imate neprijatna sjećanja“ Gospodin Rajniš se nasmijao: „Ne, ne, obzirom da sam bio ratni zarobljenik odlično sam prošao!“ Laknulo mi je! Potom mi je rekao da je jedino imao neprijatnosti sa gradskim župnikom koji je bio vrlo neprijatna osoba. Prčao mi je pozitivno i o doktoru Mrđenu koji je mene liječio kada sam bio dijete. Jednom je Dr Mrđen otkrio da je drugi ljekar kod mene postavio pogrešnu dijagnozu i time spasio od velikog zla… Gospodin Rajniš mi je dalje pričao da je radio na izgradnji Umjetničke škole u Herceg Novom. Rekao sam mu u šali da je loše gradio, jer je zgrada stradala prvo od klizišta, a potom od zemljotresa. Tu me gospodin Rajniš odmah korigovao rekavši da klizište nije bilo toliko odgovorno za štetu na zgradi koliko loši temelji. On je sa drugim zarobljenicima prvo iskopao pa potom punio temelje zgrade. „Kamena, kamena…“ govorio im je nadzornik radova, neki partijac koji je tražio da u temelje ubace što više kamena, a ušteđeni cement je odnosio da sebi gradi kuću…

Njegova još neobičnija priča vezana je za Nikšić. Tamo je jedne noći bio zadužen da čuva jedan magazin na aerodromu! Ja prije njegovog pričanja nisam ni znao da Nikšić ima aerodrom. Bio je nekakav veliki praznik koji su svi htjeli da proslave, ali nikoga nije bila volja da čuva magazin u kojoj je bilo municije i dinamita. Komandant je strepio da će nečuvan magazin biti noću opljčkan, pa je Rajnišu, u koga je imao veliko povjerenje, dao punu pušku u ruke i dao mu zadatak da brani magazin! Gospodin Rajniš mi je pričao da im je, kada su odslužili kaznu i odlazili brodom iz Zelenike, za ispraćaj svirala Gradska muzika Herceg Novog! Rajniš je vozio rusku Ladu Nivu i pričao da naredne godine planira posjetiti Rusiju. Uvijek me fasciniralo da mnoge starije Nijemci i pored svog lošeg iskustva iz rata nešto vuče da ponovo posjete zemlje u kojim su izvukli gorko životno iskustvo. Rajniš mi je pričao da je godinama ljeti dolazio u Herceg Novi i Budvu.
Neobičan je bio susret sa jednim starijim Rumunom koga sam slučajno bio sreo u ljeto 1993. na autobuskoj stanici. Trebao sam autobusom poslati stvari za Beograd, rat je već bio zahvatio Jugoslaviju. Rumun je odlično govorio i njemački i hrvatski jezik (kako je sam rekao) na kome mi je pričao. Čuvši da sam iz Crne Gore ispričao mi je da je u Drugom Svjetskom ratu bio prevodilac Vermahta na pregovorima sa partizanima u Podgorici!!! Poslije mi je bilo žao da ga nisam pitao da li je bio u vezi sa Kurtom Valdhajmom koji je tada bio u Crnoj Gori, a potom postao austrijski kancelar pa potom Generalni Sekretar UN…

Nakon rata devedesetih prošla me volja da sa nepoznatim ljudima razgovaram o politici i ratnim dogodovštinama. Ni ratne filmove više ne gledam, a čudio sam se svojevremeno mojoj babi kada je govorila da ne voli gledati ratne filmove…

„Čovjek ne mora uvijek zastupati isto mišljenje; može postaiti pametnijim“ reče jedan mudar čovjek.

Pridržavam se te izreke, u mojim očima je i Laforest postao neka druga osoba. Ne ona koju sam prezirao i bojao se kao dijete. Kada sam po internetu tražio dodatne podatke kako bi napisao ovaj tekst, vidio sam fotografiju Laforesta u uniformi vojnika austrougarske vojske. U Dubrovniku je 2017. bila izložba Laforestovih fotografija iz tridesetih godina. Tamo su postavili portret Laforesta u austrougarskoj uniformi. Vjerovatno da prikažu da je on kao i oni bio protiv Jugoslavije… Laforest je u I Svjetskom ratu bio i na ruskom frontu; pitam se sa kim se sve tamo bio susreo jer znam ko je još tamo bio…

Da “spomen soba” Laforesta ne bude klub daltonista

Postavlja se pitanje kako preurediti atelje Laforest i kakvu mu dati namjenu. Strepim da će o tome odlučiti samo nekolicina ljudi. Mislim da bi bilo bolje da se povede jedna demokratska rasprava, da Novljani daju svoja mišljenja. Pogotovo ako se radi o novcu poreskih platiša!

Ja sam mišljenja da bi taj atelje trebalo preurediti u klub koji bi ujedno imao i kafić. Klub bi trebao da bude samoodrživ i da radi svakog dana. Tu bi sigurno bila dva-tri radna mjesta! Kada bi atelje bio samo „spomen soba“ koja se tu i tamo otvara za ponekoga – tu ne bi bilo sreće. Došlo bi vrijeme da se zbog krize skine sa opštinskog budžeta i ponovo bude trajno zatvoren. Nevolja je da će renoviranje ateljea biti nakon što je napravljeno stepenište u ulici Jova Dabovića, a to može dovesti do njegovog oštećenja. Mislim da atelje ne bi trebalo prenatrpavati fotografijama Laforesta. Trebalo bi po mom mišljenju povećati stotinjak najboljih djela pa ih etapno mijenjati. Par LCD monitora se mogu programirati da u intervalima od desetak sekundi emituju njegove stare slike. Mislim da bi dobri portreti Lidije i Felixa Laforest kao i Tonke morali da stoje odmah na ulazu u atelje. Vjerujem da bi „stari i pravi Novljani“ rado posjećivali klub u ateljeu.

Ima ovdje jedan aspekt o kome ne mogu a da ga ne spomenem. Imam utisak da će svijet i taj atelje ostati na generaciji koja nema ama baš nikakvog smisla za crno-bijele fotografije. Mlade generacije su toj mjeri opsjednute video igricama, smartfonima, filmovima, video klipovima koji su isključivo u boji. Činjenica je da đeca danas odbijaju gledati filmove koji nisu u boji. Kao da se primiče ponovna smrt Čarli Čaplina, Hemfri Bogarta, Gari Kupera, Grete Garbo… Vidim da i u Njemačkoj TV više ne emituje stare klasične antologijske filmove: sve manje ljudi ih gleda pa se više ne može zarađivati sa reklamama kojim se prekida film…
Strepim da će „spomen soba“ Laforesta jednog dana spasti na klub daltonista – ljudi koji zbog očnog defekta sve vide samo crno-bijelo…

5 Komentari

  1. I ovaj clanak procitah u dahu.Dopao mi se kao i prethodni.Zelim da pises i dalje o sjecanjima iz rane mladosti provedene u Herceg Novom.Veliki pozdrav…..

    4
    1
  2. Pišući moja sjećanja na Laforesta propustio sam navesti jednu bitnu crticu…
    Jedna žena koja je kao i ja odrasla u komšiluku ateljea Laforest bila je kućna prijateljica Laforestove radnice Tonke. Ta žena mi je iz prve ruke ispričala da joj je Tonka rekla da je kod Laforesta učila zanat tako što mu je zanat bukvalno morala “krasti” iza leđa. Laforest nije bio voljan da je uči, pa je morala dobro paziti šta se i kako radi na tom izuzetno preciznom poslu. Obzirom da je Laforestu bilo dosta toga nacionalizovano, a moguće je da su mu protiv njegove volje doveli dvoje radnika – ne bih se čudio da je iz ljutnje pasivnim otporom odbio da ih uči poslu… Koliko je to tačno možda može da potvrdi ili demantuje drugi Laforestov radnik Branko koji mi se svakog ljeta diči svojom mladolikošću. I Tonka i ta žena su pokojne pa je ta priča sa njima otišla u grob…

    14
  3. Odlično Dragi Djordje.. tekst sa guštom pročitan…

    U osnovnoj školi nam je u trećem ili četvrtom razredu učiteljica diktirala veliki plan meliorizacije rijeke Sutorine i šta će sve biti zasađeno u Sutorinskom polju. Nakon devet ispisanih stranica dobio sam grč u prstima. Nešto od planiranog u Sutorini je i urađeno, ali je mahom sve posađeno potom i propalo. Decenijama nakon toga saznao sam da je ocu te učiteljice nacionalizovano veliko imanje u Sutorini.

    19
    1
    • Lijep članak, a akonto Sutorine: eno je sad Sutorinsko polje vraćeno starim vlasnicima i potomcima. I ? Šta sad uspjeva tamo? Osim hiljada kubika kamenja i jalovine ispod robnih kuća i parkinga brodova? Dok je bilo državno, tamo su bile nepregledne plantaže jagoda, vinograda i breskvi, Sutorina nije plavila, bazen za navodnjavanje na vrhu brda je radio. Sada su u bazenu žabe. I komarci. U redu, optimstički gledano, priroda je.

      23

Ostavite komentar

*

code