Đorđe Matković: Atelje Laforest, plan B (drugi dio)

Đorđe Matković: Atelje Laforest, plan B (drugi dio)

2
Podijeli

Sa južne strane ateljea je bio prozor, ispod njega procjep od valjda metar širine do susjedne oronule kuće. Tu sam nailazio na interesantne stvari koje je Laforest znao da baci. Ne mogu da prežalim da nisam sačuvao registarsku tablicu automobila na kojoj je ćirilicom pisalo: ЦГ i trocifreni broj… To je bilo iz vremena odmah iza II Svjetskog rata kada je u Crnoj Gori bilo svega nekoliko stotina auta.

Danas samo jedna ulica u Novom ima toliko kola! Redovno su tu bacane slike koje nisu bile dobro osvijetljene: presvijetle ili pretamne. Eh, da je Laforest znao da će se Čeh Endi Vorhol proslaviti time što će takve fotografije obrađivati bojom! Danas te slike plaćaju milioni dolara, a Laforest ih je bacao iza kantuna…

Laforest je bio ozbiljan čovjek, upamtio sam, svega dva puta da mi se nasmijao. Prvi put je to bilo kada sam kao klinac od 6-7 godina uzanom dvorištu ispod spomenutog prozora poređao u red jednu do druge desetak kornjača koje sam nalazio po baštinama i na dva metra od njih postavio salatu i pomidore. Organizovao sam trku kornjača! Veoma me ljutilo što neke kornjače nisu htjele da grabe prema verduri nego su se uspinjale na kornjače pored njih. Koliko god sam ih razdvajao i stavljao u red – ponovo su se uspinjale na manje kornjače, otvarale usta i mnogo čudno stenjale. Bio sam veoma zbunjen, utoliko više jer sam na prozoru vidio čika Laforesta kako mi se odozgo grohotom  smije!

Drugi put se dogodila velika iznimnost: Laforest je pozvao u atelje mene i mog druga Vida i poklonio nam svakome po rolnu zelenih kapisli za dječije revolvere. Laforest je bio ozarena lica, jer nam je priredio ogromno iznenadjenje i zadovoljstvo. Mi smo bili oduševljeni kako su te zelene italijanske kapisle grmile, bili žalosni kada smo ih potrošili i potom ih još godinama nostalgično spominjali. Moram priznati da nas je time Laforest bio „kupio“ – neko vrijeme smo bili dobra đeca. Ali, nije to dugo trajalo.

U istom procjepu izmedju dvije kuće sam bio našao i fotografije koje su bile poput harmonike vezane jedna uz drugu. Na njima su bile fotografije katedrala u gradovima koji su imali zastrašujuća imena: Zürich i München. München, kako mi je to nekada čudno zvučalo! Nisam tada mogao ni sanjati da ću jednog dana otići upravo u München, grad sa groznim imenom. Da mi je to neko bio prorokovao bio bih to primio kao grdnu  uvredu! Bio sam patriota, mrzio sam i Njemačku i Italiju. Mislim da je skoro sva moja generacija bila takva.

Veliki problem između nas đečurlije i porodice Laforest bila je baština ispred vile Laforest. Bila je zasađena bujnim rastinjem; sjećam se nješpula, naranača, dunja, cikasa okruženim šimširom, bršljana… Lepezasta mediteranska palma koja je tada bila visoka oko dva ipo metra danas je vitka poput bambusa i porasla do balkona na drugom spratu! S obzirom da je dio moje družine živio u vili Laforest, to smo često znali da uletimo u baštinu i razuzdano se igramo. Nerijetko je znala da se iznenada pojavi Laforestova ćerka, gospođa Lidija, izgrdi nas i oćera. Nisam je kao dijete volio, a ni ona mene, nikakvo čudo. Jednog dana nastala je vriska u bašti: sa zida visokog oko tri metra pala je sa gornje u donju baštinu Valerija Laforest, starica od valjda nekih osamdeset i koju godinu. Dobro se ugruvala, ali je imala sreću da je ispod bilo šušnja, trave i  kišom omekšane zemlje. Sve, ama baš sve naše drugarice, otprilike šestoro na broju, su ronile gorke suze i jecale, a mi mulci smo im se zbog toga prigušeno smijali…Ne mogu se sa sigurnošću sjetiti šta je Valerija bila Feliksu Laforestu.

Neđe osamdsesetih godina sam igrom slučaja bio došao u priliku da kraće porazgovaram sa Lidijom Laforest. Sa nasmijanim licem mi se obratila kao da smo u životu vazda bili najbolji prijatelji…

Nješpule u bašti Laforesta pamtim po skurilnom događaju. Bio je valjda kraj pedesetih godina kada je u prizemni stan vile uselila jedna porodica sa dva sina tinejdžera: Joco i Cajo. Bili su bitno stariji od nas i našli su sebi društvo njihovih vršnjaka. Jednog dana smo saznali za nevjerovatnu stvar: jedan od njih dvojice se bio popeo na nješpulu da bere zrele plodove. Laforest ga je vidio, opomenuo i naredio mu da siđe sa nješpule. Vragolan se spustio, stavio njemačku kacigu na glavu i uputio mu pozdrav uzdignutom rukom… Laforest se žalio njegovom ocu, a on je potom izmlatio sina. Mi mulci smo bili oduševljeni tim šta je momak uradio, ali nismo razumjeli oca koji je istukao sina-patriotu… Bili smo mladi i indoktrinirani školom, medijima, porodicom, i puni narodnog patriotskog duha … Kosilo se sa našim đečijim “zdravim razumom” da nam jedan Italijan može krojiti pravdu i naređivati… Pogotovo jer je bio bogat i imao vilu u kojoj je podstanarski živio naš narod. Mi smo svi bili drugovi i drugarice, redom bili za socijalizam i Tita, a Laforest je bio gospodin, dio nekog drugog nama stranog svijeta o kojem smo uglas urlali: “Amerika i Engleska…” Polako sam počeo da razazirem dualizam svijeta u kom živim. Dolazilo je vrijeme da progledam i počnem misliti svojom glavom.

Epilog prethodnog pasusa: Gabo mi je prije koju godinu objasnio da Laforest nije bio Italijan nego da potiče iz Burgunda u Francuskoj! Porodica sa dva vragolasta sina nije tu dugo stanovala, a Joco je potom studirao pravo i okućio se u Novom iznad Vojničkih banja… Novi je nekada bio pun zarđalih njemačkih šljemova koji su nakon rata odlično služili da se sa njima, nataknutim na duge motke, prazne prepune septičke jame. Njemačke kacige su nestale iz Novog, kanalizacioni problem je ostao i postao toliki da mu njemačke kacige ne bi mogle pomoći, ali bi itekako pomogla za Novi preskupa njemačka tehnologija.

2 Komentari

Ostavite komentar

*

code