Početna Pogled Đorđe Matković: Atelje Laforest, plan B (Prvi dio)

Đorđe Matković: Atelje Laforest, plan B (Prvi dio)

7

Sa velikim interesovanjem sam pročitao da se bliži rješenje za bivši fotografski atelje Laforest. Za nekoga je to loša vijest, za nekoga dobra.

Ovu sliku nasao mi je i dao Gabo! Slikana je kod Laforesta kad sam imao valjda 5 godina

Loša vijest je za one koji su se dugih godina nadali da će uspjeti prodati tu nekretninu koja je na nezgodnom mjestu da bi se od nje mogao napraviti stambeni ili ugostiteljski objekt. Donos materijala  je veoma težak, a parking uz objekat je neizvodljiv.

Picerija i restoran

Tako za Herceg Novi preostaje Plan B: pronaći idejno rješenje za renoviranje i upotrebu ovog oronulog objekta.

S obzirom da sam čitavo svoje djetinjstvo, pa sve do završetka osnovne škole proveo živeći neposredno kraj foto ateljea Laforest i svakodnevno gledao gazdu, to se osjećam pozvanim da iznesem neka svoja sjećanja vezana za taj dio Novog.

Decenijama se bavim kreativnom i reportažnom fotografijom; moje fotografije često objavljuju tri časopisa u Minhenu, a i dva časopisa iz Berlina i Hamburga su objavili pojedine moje radove. Razumijem se u fotografisanje pa ću biti slobodan da iznesem neka svoja mišljenja.

Jedna od mojih prvih sjećanja su vezana upravo za Laforesta.

Kod kuće su me znali “uparaditi” u odjeću za svečane prilike, a jedno od rijetkih prilika za to je bilo fotografisanje. Sredinom pedesetih godina u Novom je bila samo šaka ljudi koji su imali foto aparat. To je tada bio luksuz kao danas imati klavir.

Foto atelje nam je bio na svega deset odraslih ili trideset dječijih koraka od stana. U ateljeu sam se prvi put osjećao nelagodno i izgubljeno. Veliki medo i Pinokio kojim su me pokušavali zabaviti je tu samo djelimično pomagao. Čika Laforest mi je ulivao strahopštovanje i njegove komande da se ne smijem pokretati i treptati nisu slutile na dobro… Tada su kamere bile drveni lakirani “kašuni” na velikim drvenim tronogim stativima kojima je trebalo dvije-tri sekunde eksponaže da bi se postigala dobra slika. Čika Laforest bi ubacio nekakvu crnu ploču pozadi u kameru, pokrio se crnom krpom preko glave i komandovao: “Sada budi miran!!!” Sve se dobro završilo, nisam plakao i nije bilo bolno kao kod doktora.

Pitao sam Gaba prije par godina šta je sa tim medom koji su davali sitnoj đeci pri sikavanju. Gabo kaže da je taj medo nestao, možda ga je neko bacio kao ofucanu igračku… S obzirom da je Laforest nabavljao stvari sa Zapada, imam utisak da je sa tim medom nestalo omanje bogatstvo. Naime, ako je medo bio njemačke firme Štajf (Steiff), onda se na licitacijama u Njemačkoj mogao prodati i za preko 1.000€! Stare mece te firme su izuzetno tražene kod kolekcionara!

Nešto poslije mog prvog slikavanja u moje sjećanje se urezala i za mene tada najljepša žena na svijetu, Tonka, mlada fotografkinja koja je tu počela da radi. Imala je prekrasne crte lica, bujna prirodno plava kosa joj je u talasima prekrivala ramena. Uvijek je imala vedar izraz lica, bila je jedna od  rijetkih žena koja je umjela da elegantno hoda po džombastom kamenom podu pjace. Tonka mi je ličila na holivudske blondine  koje su kauboji spasavali od Indijanaca i razbojnika u vestern filmovima koje sam nedeljom prije podne (slavni matine) gledao u novskom bioskopu. Postavi li se u renoviranoj zgradi Foto Laforesta i njegova slika, onda se obavezno mora staviti i slika rasne ljepotice Tonke iz najboljih dana! Tonka je onima koje je simpatisala znala da izradi i uvećane fotografije. Jedan od njih sam bio i ja… Onda se desilo da su sve te moje fotografije slikane kod Laforesta stradale devedesetih u požaru kuće u Njegoševoj ulici. Te slike je čuvala  jedna starija žena kod koje sam odrastao i bio bukvalno član porodice.Teško mi je palo to da sam ostao bez svojih fotografija iz ranog djetinjstva. Godinama nakon toga primio sam od Gaba meil sa crno-bijelom fotografijom i pitanjem: “Jesi li ti ovo?” JESAM!!! Tako sam se preko Gaba ponovo dokopao nekoliko svojih slika kada sam imao četiri-pet godina. Gabo ih je izbrbao između mnogo hiljada drugih…

Potom sam stasao za školu i fudbal. Za mene i moje vršnjake fudbalski teren je bila betonska trapezoidna terasa ispred ateljea Laforest. I tu su onda godinama nastajali problemi sa čika Laforestom. Čopor nas đece je grajao poput majmuna, gumena lopta je nerijetko znala da uleti u njegov atelje, sa velikom strijpnjom smo ulazili unutra i tražili loptu. Još veći problem su bile dvije ukrasne masivne ograde od klesanog kamena koje su za nas bili – konji! Sjeli bi po dvoje-troje na svakog “konja” i urlali napadajući Indijace ili Njemce… Onda bi Laforest iznerviran drekom znao da izađe iz ateljea i drekne: “ALA! Napolje!” Mi bi se razbježali i par dana ostavili kamene konje i Laforesta na miru.

7 Komentari

  1. U svim ovim pricama o ateljeu Laforest provlaci se ime naseg Gaba. Nenametljiv, tih, ali od koristi da ljudima sacuva uspomene na lijepe dane. Koliko li je samo slika sacuvao. Ovakve Novljane treba gajiti… i nagraditi s vremena na vrijeme.. ne znam da li radi trenutno, ali ako je ikome mjesto u tom spomen domu, onda je njemu. Gabo, hvala ti.

  2. Bravo Djordje,bar za trenutak se vratih u te godine….Laforest,prelijepa Tonka,kino matine,teta Katica,tvoja divna majka-frizerka …..Veoma cijenim tvoje pisanje.Nastavi…..veliki pozdrav….

  3. Hvala Vam Đorđe na evociranju uspomena koje su obilježile Vaše djetinjstvo a nama mlađima daju vjetar u leđa da i mi ponešto kao žitelji našeg voljenog grada zadržimo u sjećanjima iz novije storije sa morske obale.
    Vaši dopisi uljepšvaju jutro i dan svakom koji iskreno voli Novi. Još jednom puno hvala.

    19
    3
  4. Divna sjećanja! Zapisati anegdote pa priloziti u memorijalni muzej Laforesta.
    U potkrovlju obnovljenog ateljea bi se mogla napraviti jedna velika soba za razne izlozbe fotografija kao i foto/kino kurseve a da bi prostoe bio rentabilan dodati mali kafe sa cajem/kafom i kolacima.

    31
    6
  5. Toliko lijepo za pročitati da biste zaista, Gospodine, trebali da napišete knjigu svojih zapažanja iz Novoga. Mnogi članci su Vam mala umjetnička djela.

    44
    8

Ostavite komentar

Please enter your comment!
Please enter your name here

*

code