Početna Pogled Đorđe Matković: Atelje Laforest – Veliko pomračenje (III dio)

Đorđe Matković: Atelje Laforest – Veliko pomračenje (III dio)

9

Koncem pedesetih godina krenuo sam sa šest godina i tri ipo mjeseca starosti u “donju” školu, nazvanu po narodnon heroju Dašu Pavičiću. Išli smo puni ponosa na pionirsku zakletvu sa crvenom maramom oko vrata i titovkom na glavi. U školi su nas učili patriotizmu i slavnoj krvavo izvojevanoj borbi u ratu koji je bio završen prije petnaestak godina, a u životu bio prisutan kao da je to bilo još juče. Na školskoj svečanosti je redovno bila prisutna majka poginulog heroja. Sjedala je u prvom redu u crnoj haljini sa crnom maramom oko glave. Netremice je gledala pionire na bini i zahvalila bi se tihim glasom na buketu cvijeća koji je od njih dobijala. Jednoj starijoj učiteljici kojoj su u ratu poginula dva sina tom prilikom su se redovno kotrljale velike suze niz lice, ali jecaja nije bilo. Po njenom sinu nazvan jedriličarski klub Herceg Novog. Imali smo veliko strahopoštovanje prema tim dvijema ženama.

Pomračenje sunca 1961

Jednog dana par stotina metara jugoistčno od glave mula bio se usidrio jedan brod. Danas pretpostavljam da je brod imao zadatak da otkloni jednu veliku metalnu plutaču koja je tu smetala, s obzirom da je mulo trebalo da se produži. Taj brod je na krmi imao italijansku zastavu… Za nas, balavurdiju, bila je to strašna provokacija: Italijani da kradu našu plutaču?! Zaurlali smo kao pomahnitali, dočepali se kamenja i njime nemilosrdno gađali usidreni brod udaljen oko kilometar od nas… Sreća da je naše kamenje završilo u zelenilu ispod škole i nije nikome dolećelo u glavu. Učiteljice su nas izgrdile i ućerale u školu.

Picerija i restoran

Jednog dana pozvala me susjeda, žena bivšeg kraljevskog žandara,sa gornje terase kuće preko puta ateljea. Dala mi je jedan smotuljak ovlaš umotan u novine da bacim u kantu u smeće. Grdno sam se iznenadio kada sam kroz novinski papir ugledao velike krupne novčanice kraljevine Jugoslavije! Žena je nakon blizu petnaest godina od kraja Drugog Svjetskog rata konačno shvatila da se kralj više neće vratiti na vlast i odlučila da baci novčanice koje više ionako ne važe. Ozario sam se od sreće da je narodna vlast trijumfovala nad starom Jugoslavijom, a danas mi je žao da sam taj novac bacio u smeće – danas bi sigurno imalo numizmatičku vrijednost. A i motivi na nočanicama su bili atraktivni, a obrada izuzetno dobra.

Tito kontroliše “Italijana” Laforesta

Za mene je bila nerješiva zagonetka: kako je moguće da su se naši borili protiv fašista, a jedan Italijan sa svojom porodicom može da nas oćera sa terase ispred njegovog ateljea?! Jednog vrućeg ljetnjeg dana riješio sam i tu zagonetku. Bilo je vrijeme nakon ručka i nisam smio po žaropeku ići na more, morao sam sačekati da “padne Sunce”.

Od dosade sam gledao kroz prozor – niđe žive duše. Onda sam začuo klopot cokula, jedan vojnik je išao u atelje Laforesta. Kroz glavu mi je konačno sinulo rješenje za problem koji me mučio. Tito šalje svoju vojsku da svaki dan kontroliše Italijana Laforesta i pri tome ih on još i slikava. Već sam se bolje osjećao, Jugoslavija je bila u sigurnim rukama! Rado bih znao koliko hiljada vojnika se slikalo kod Laforesta. Redovno su izlazili razgaljeni iz ateljea. Vjerujem da to nije bilo toliko zbog vlastitih fotografija već zbog ljepotice fotografkinje Tonke koja je redovno bila veoma ljubazna. S obzirom da je ljubaznost u ovim krajevima bila (a i ostala) veoma neuobičajena stvar, mogu zamisliti da je mnogi vojnik pomislio da je upravo on svojom pojavom očarao bajnu plavušu Tonku…

Kao dijete sam bio indoktriniran onim šta mi je u školi bilo servirano, smatrao sam da je pravedno što su Laforestu u vilu ubacili pet-šest porodica i čudio da ga nisu oćerali “tamo đe mu je mjesto”. Tek sam nedavno saznao koliko mu je u stvari bilo skučeno u vlastitoj kući. Dosta rijetko sam imao priliku da uđem u tu kuću mada je bila samo na tridesetak metara od terase na kojoj smo se igrali. Par puta sam posjetio vršnjakinje sa kojim sam se igrao, i nekoliko puta bio kod udovice Danice Maraš čija odrasla đeca su izginula u ratu. Njen stan, ustvari jedna oveća soba, je bio pravi mauzolej ili kapela. Na svim zidovima su bile velike fotografije njenih najmilijih koji su ili umrli prirodnom smrću ili izginuli u ratu. Najviše me impresionirala slika pilota kraj aviona, mislim da je to bio njen sin koji je poginuo odmah na početku rata. Kada smo se igrali na terasi, a Danica dozvala da joj neko kupi neku potrepštinu, redovno je nastajala trka ko će prije stići da joj učini uslugu. Tu je redovno pobjeđivala njena miljenica Ljiljana.

Danicina djeca

Nikada se nisam usudio da babu Danicu Maraš upitam šta je to bilo sa njenom djecom. Naučen sam da se stariji ne smiju svašta pitati, pogotovo ne postavljati neumjesna pitanja. Nerijetko sam dobio poneku pljusku i dobro zapamtio da je bolje držati jezik za zubima. Osjećao sam i iskonski da se tako neprijatne stvari ne pitaju. Ali, nije to svakome svojstveno u podneblju u kom sam odrastao. I danas se susrijećem sa ljudima koji sebi daju za pravo da u svaku rupu zabiju svoj nos, da u svaku ranu zabiju prste i insistiraju da im se odgovori na postavljena pitanja.

Desilo se bilo da nam je baba Danica bila došla u posjetu, a tu se bio zatekao i jedan Tivćanin koji je kao maloljetnik bio u partizanima. Svakodnevno je pio vinjak i znao bi raspredati ratne priče. Zapamtio sam da je pričao kako ga je jedan italijanski vojnik kao dečka premlatio u centru Tivta da je jedva ostao živ. Njegova žena mi je ispričala da je u jednom društvu tvrdio kako je sa partizanskom jedinicom bio uletio u italijansku zasjedu, prstom nezgodno potegao oružje koje mu je bilo na leđima i tako slomio prst. Žena mu se pred svima nasmijala na toj priči, a on joj je odalamio šamarčinu kakvu nije dobila u životu.

Elem, taj čovjek je mrtav-ozbiljan upitao Danicu Maraš da mu ispriča kako su joj poginula djeca; bio je u ratu, interesovalo ga je i veoma direktno je insistirao na odgovoru…

Među ostalim prisutnim je zavladala nevjerica, znali su da se Danica potom toliko uzbudi da danima više nije u stanju da spava… Danas mi je užasno žao da životnu priču Danice Maraš nije snimio magnetofon ili zvučna kamera. Kakav je to samo bio čas istorije; to je bila drama dostojna Šeksipra. Danica je govorila staloženim glasom i mirna lica, a nama se stezalo srce i oči bile pune suza. Ne mogu da se tačno sjetim ni koliko joj je djece poginulo, ali mi se u psihu urezalo njeno kazivanje kako je išla italijanskom komandantu da izmoli pomilovanje za svoje dijete, a on je hladno odbio tako da je strijeljano. Pričala je da ima još jednog sina, ali da se ne zna tačno šta je sa njim.

Jednog dana koštunjav brkat čovjek je žurnim korakom hitao ka vili Laforest. Iz kuće se začuo vapaj, jedan stanar je potegao pištolj i pucao u vazduh. Danici se vratio preživjeli sin Sekule!
Čuo sam kasnije da ga je Danica odmah pitala da li je radio protiv države. Zakleo se da nije. Potom sam čuo veoma neobičnu priču: Sekule je poslije rata bio prebjegao u Albaniju i tamo radio protiv vlasti u Jugoslaviji. Tvrdili su da je na Radio Tirani govorio na programu na našem jeziku protiv naših vlasti. Tek, Albanci su jednog dana ukopčali da je on ustvari dupli agent i osudili ga na robiju… Dolazio je kod nas često u posjetu i ponekad pričao kako mu je bilo na robiji. Pričao je da je gradio željezničku prugu, da je u dvoje nosio željezničke šine teške dvjesta kila: mogli su ići samo pravo naprijed, ali niti jednu stepenicu nisu mogli da savladaju. Veoma je hvalio albansko crno vino od kojeg je ispijena čaša uvijek ostajala obojana bojom vina. Potom sam saznao da u Italiji ima odraslog sina. Ljeta jedne godine sam ih vidio obojicu u Herceg Novom.

Mjesec zaklanja Sunce

Početkom 1961. mi đeca smo bili veoma uzbuđeni: primicala se velika pomrčina Sunca. Kod kuće smo šterikama nagaravili komade stakla, to je bila zaštita od opasnih Sunčevih zraka. Sa podesta jedne kuće iznad ateljea Laforesta uzbuđeno smo posmatrali kako Mjesec polako zaklanja Sunce i kako se na nebu iznad Luštice pojavljuje svijetli prsten. Bio je prekrasan topao dan, u sjećanju mi se urezalo proljeće. Kopao sam ovih dana po internetu i otkrio da je taj događaj bio 15. Februara 1961. godine… U to doba se redovno dešava da u Boku dođe predproljeće.

Nekoliko dana nakon toga u ateljeu sam gledao prekrasnu fotografiju pomrčine Sunca koju je snimila Tonka kraj tvrđave Citadela. U sjećanju mi je dio zidina Citadele, nešto rastinja i raskošna perjanica neke sasušene trave, te prsten totalne pomrčine iznad Luštice. Ta kreativno-dokumentarna fotografija mi je tada popila pamet. Za mene je to definitivno bio inicijalni okidač da se mnogo kasnije počnem intezivno baviti fotografisanjem!

Dva mjeseca nakon velikog pomračennja Sunca svijetom je prostrujala senzacionalna vijest: 12. Aprila 1961. Rus Jurij Gagarin je bio prvi čovjek u vasioni i napravio krug oko Zemlje. Počela je kosmička era; mi đeca a i odrasli smo danima bili u euforičnom stanju!

Nedugo nakon tog svjetskog događaja žene u komšiluku su zabrinuto pričale da Felix Laforest nije dobro. Bio je u Dubrovniku na ispitivanju. Tamo je radi ispitivanja želudca morao da „guta gumu“. Tada su se želudačni sokovi radi ispitivanja vadili tako što je pacijent morao da proguta šuplju gumu volumena ploda limuna. Kada bi se ta guma napunila žeudačnim sokovima, guma se vadila da bi se tečnost ispitala. Kao dijete sam veoma strijepio od te torture i odlaska kod doktora. Laforest se vratio iz Dubrovnika bez da su mu tamo uspjeli izvaditi gumu iz želudca…
Felix Laforest umro je u Zagrebu 11. maja 1961. godine, a sahranjen je u Kotoru, porodičnoj grobnici u Škaljarima.

Par dana nakon toga napunio sam devetu godinu života.

9 Komentari

  1. Hvala gospodinu Đorđu na divnom članku koji i mene vezuje za školu Dašo Pavičić u kojoj sam završila peti razred.
    Divne uspomene me vezuju i za foto Laforest jer smo se tamo kao djeca prvi put fotografisali.
    Pišite i dalje ovako sadržajno i inspirativno.
    Svako dobro

  2. Redakcija je odmah ispravila grešku koja mi se potkrala: Škaljari a ne Zagreb!
    Sad tek vidim kako je tek onima koji su napisali doktorske disertacije i odbranili doktorat, pa im potom otkriju da su pola teksta pokrali…

  3. Procitah ovo lijepo stivo u dahu.Liepo zapazanje djecaka starog desetak godina…. a da li je g-din Laforest sahranjen u Zagreb ili u Skaljare….nije vazno. Ja bi voljela da imamo ovakvih tekstova vise…Djordje,nastavi sa pisanjem sjecanja iz najranije mladosti-lijepo je…..

    13
  4. Pokojni gospodin Laforest je sahranjen u obiteljskoj grobnici u Skaljarima-Kotor,a ne kako navodi autor teksta u Zagrebu.
    Izvor podataka : Radio Dux Kotor,kao i podaci iz price pokojne gospodje Lidije Laforest.koju sam vrlo dobro poznavala.

    11

Ostavite komentar

Please enter your comment!
Please enter your name here

*

code