Đuro Krnić: Prije 40 godina oglasila se radio stanica Boka

Đuro Krnić: Prije 40 godina oglasila se radio stanica Boka

15
Podijeli

Na današnji dan, 17. aprila 1979. godine prvi put u etar je iz Herceg Novog otišao glas Radija Boka, sa srednjih talasa 1305 Khz. Bila je to prva radio stanica u Boki Kotorskoj, nastala samo dva dana poslije strašnog zemljotresa.

Ugroženom stanovništvu pružala je pravovremene informacije o svemu što je zadesilo Herceg Novi, Kotor i Tivat. Radio Boka je bila od pomoći i brojnim predstavnicima medija koji su izvještavali sa stradalog Crnogorskog primorja.

Picerija i restoran

Jedan od onih koga su tada pozvali da pomogne u realizaciji programa bio je i radio amater, Đuro Krnić, koji je ostao u radio produkciji do danas i zaposlen je u Radio Herceg Novom.

Ni poslije 40 godina nijesu mu izblijedila sjećanja na vrijeme kataklizme i haosa, ruševina i panike na svakom koraku, prekinutih telefonskih veza, saobraćaja…

-Radio Boka se oglasila da bi informisala građane o tada prijeko potrebnim informacijama, počev od toga gdje se može dobiti hrana, ćebad, šatori, kada će doći struja, voda i milion drugih korisnih informacja. Neko se sjetio da je jedna od najpotrebnijih stvari na pogođenom području, upravo formiranje te radio stanice. Osnovana je zahvaljujući velikoj solidarnosti medijskih centara tadašnje države SFRJ, Titograda,Beograda, Sarajeva, Zagreba ,Ljubljane- sjeća je Krnić.

Vjeruje da je na, inače, ogromnu solidarnost uticala i okolnost da se predsjednik Tito tog 15. aprila 1979. godine nalazio u Igalu i što je apelovao na republike, preduzeća i stanovnike Jugoslavije da pomognu Crnoj Gori.

Pomagali  iz svih medijskih centara

Tehniku za prvu radio satnicu u Boki donirali su medijski centri i krenulo je emitovanje. Stanica je bila jako slušana, a u tehničkom smislu i žilava, povezana na agregat. Nije mogla ostati bez struje, što danas nije slučaj sa medijima, iako je prošlo 40 godina – nastavlja Krnić.

Radio Boka je bila povezana takozvanim visokim vezama sa svim jugoslovenskim centrima. To je omogućavalo da određeni prilog  može da da se proslijedi u kvalitenom obliku u bilo koji centar Jugoslavije.

– Osoblje iz Radio Sarajeva je u tehničkom smislu prednjačilo u pomoći, kao i iz Radio Titograda. U tom periodu sam radio kao radio amater i od dana zemljotrea sam radio kontakte. Nekih sat i po nakon potresa uključio sam stanicu, povezao na agregat i to su bile prve informacije o razmjerama katastrofe iz Herceg Novog – navodi Đuro Krnić.

Kada je Radio Boka počela da emituje program redovno i kvalitetno , onda su iz medijskih centara tražili ljude iz lokala koji bi nastavili da rade samostalno kao novinari i tehničari. Tako su i Krnića predložili iz svojevrsnog pula – Informativnog centra i angažovali ga u tehnici. Sjeća se po nekog od onih koji su dolazili u Herceg Novi da bi pomogli pravljenju programa.

-Najviše su boravili ovdje novinari, urednici i tehničari Radio Titograda. Bila su trojica iskusnih novinara od početka, Vlatko Ivanović, Božidar Terzić, Vladimir Gojnić. Iz Beograda je bio Aleksandar Vlajković, iz Zagreba Vilana Trbojević…Sve profesionalci . Radio Boka imala je i dva „dopisništva“, u Tivtu i u Kotoru, a u Herceg Novom su prikupljane sve informacije i onda emitovane u Hronikama komuna. Osim toga prilozi su slati Radio Titogradu, koji ih je emitovao u svom  programu i slao dalje –

Od „lokalnih novinarskih snaga“ tada je bila Maja Matković, Rada Đaković, spikerka Ljiljana Petrović – Lazarević…

– Od „alata“ glavna su bila dva magnetofona marke Studer, češka mikseta Tesla. Predajnik, američke proizvodnje, snage 1 kilovat, koji je emitovao na srednjim talasima, na frekvenciji 1305 khz, nalazio se u Igalu i antena 32 m visine. Dobro je pokrivao Boku i šire područje- pamti Krnić.

Danas bi Radio Boka bila jaka medijska kuća

Radio Boka je prestala da emituje program negdje na jesen iste 1979. godine, jer se situacija koliko toliko stabilizovala. Đuro je nastavio  da obilazi tehniku, pušta muziku, iako nije bilo informativnog pograma.

Na pitanje da li bi danas mogla opet da se osnuje zajednička radio stanica tri bokeljske opštine, bez vanrednih okolnosti, Krnić odgovara da je šteta što tako zamišljen regionalni medij nije nastavio da živi. Jer, to bi danas bila jaka medijska kuća.

– Radio Boka je silovana, iz tog silovanja rođen je Radio Herceg Novi dvije godine kasnije. Nakon što je utihnuo njen signal bilo je pritisaka da krene emitovanje ili će se tehnika povući i dati nekome drugome. Na kraju je krenuo sa emitovanjem Radio Herceg Novi sa potpuno istom tehnikom , na istom mjestu, platou ispred Opštine, iz istog kontejnera, sa istog predajnika i sa iste frekvencije – navodi on.

Kasnije su osnovani i Radio Kotor i Radio Tivat, pa prije 19 godina i prva nezavisna, odnosno komecijalna Radio  Bussola, pa Skala Radio… a prije deset godina i Radio Jadran.

– Svi vučemo neki DNK iz Radio Boke. Ako je Radio Herceg Novi dijete te Radio Boke, onda bi Radio Jadran mogao biti neko unuče. Ja ih gledam kao neka živa bića – kaže s osmjehom, Đuro Krnić.

15 Komentari

  1. Dragi prijatelji,
    Hvala na lijepim komentarima i lajkovima. Bojim se da malo prećeraste, pa sam morao da stanem pred „ogledalo“ i upitam se jesam li ovo ja?! Pa, ne baš.
    Hvala i vama koji me, palcem okrenutim dolje, podsjetiste da sam ponekad i griješio.Potpuno ste u pravu, iako greške nikad nijesam pravio voljno i namjerno.
    Ponekad je to bivalo u najboljoj namjeri , nekad iz neznanja….đa’oli ga znali.
    Kad sam se 1973. godine prijavio na kurs za radio-amatere, moj „učitelj“ je bio Vlado Banićević-4O2A. Mnogo truda je taj čo’ek uložio da naučim osnove elektronike, radio-tehnike, telekomunikacija, da naučim da razumijem i da „govorim“ Morzeovim kodom….Prije svega toga, morao sam da naučim što je HAM SPIRIT. To je dobri duh radio amatera. Duh koji niti poznaje, niti priznaje bilo kakve granice. Duh koji nalaže da za radio-amatersku stanicu može sjesti samo Čovjek. Fukara nikako! To je prva stvar o kojoj sam i ja kasnije govorio mlađim kolegama, pokušavajući da im prenesem svoje skromno znanje i iskustvo.
    Kada je, tog 15, aprila 1979. katastrofa zadesila Crnu Goru, posebno njen priobalni dio, ostavljajući za sobom preko stotinu žrtava i strašno razaranje, bio sam u krevetu. Varate se ako mislite da sam odmah krenuo u stvaranje uslova da uključim radio stanicu. Ćeran golim strahom, prvo sam pokušao da se zavučem ispod kreveta, ali je on bio previše nizak. Tek nešto kasnije, nogama klecavim od straha, odšeprtljao sam do Belaviste i iz ruševine tadašnjeg Doma omladine, u kome se nalazila i jedna mala prostorija Radio kluba „Herceg Novi“, nekako izvukao malu crvenu Japanku. Agregat „Honda E-300“. To mi je omogućilo da uskoro uključim radio stanicu i u svijet pošaljem vijest o katastrofi. „Oni su prvi javili“! Tako su, uglavnom, glasili naslovi u novinama koje su izvještavale o zemljotresu, prenoseći uglavnom izvještaje radio-amatera. Ponosan sam što sam bio jedan od njih, iako moram priznati da „motor“ tih mojih aktivnosti nije bila nikakva hrabrost ili humanost, već isključivo strah! Uostalom, nije li Fjodor Dostojevski tvrdio da je strah pokretač svih ljudskih aktivnosti?!
    Te prve informacije odnosile su se na opšte stanje, a posebno na to što su prioriteti pomoći koja je uskoro počela pristizati iz svih krajeva bivše nam Domovine, ali i iz inostranstva. Šatori, ćebad, voda, hrana,ljekovi, gorivo, agregati….
    Eto, tako uvjek biva u trenutcima kada se skupi, oficijelni sistemi veza nađu na koljenima ili u prašini. Radio-amateri su kao mačke. Uvjek se dočekaju na noge.
    Početkom maja te godine pozvan sam da preuzmem upravljanje tehnikom i realizaciju programa radija „Boka“. Ne znam za druge, ali ja sam, do kasne jeseni, na radiju „Boka“, radio isključivo volonterski. Ostatak te priče je već ispričan.
    Želim u ovom tekstu da podsjetim na jednu drugu katastrofu čije su posljedice mnogo strašnije od bilo kakve prirodne. To nije zemljotres, već nešto što bih nazvao „mozgotres“. Davno je nauka otkrila što prouzrokuje zemljotrese. Danas ih je moguće i predvidjeti, ali zašto i kako nastaju „mozgotrsi“ ni Sigmund Frojd nije znao.
    Početkom devedesetih godina, prošlog vijeka, počinju ratovi na prostoru Jugoslavije, koja ubrzo „umire“ pogođena strašnim pogibijama i razaranjima.
    Na samom početku te kataklizme, nečijom suludom voljom, prekinute su komunikacije sa dojučerašnjim komšijama. „Bratski narodi i narodnosti“ postadoše neprijatelji, „ustaše“, „balije“…., oni „sa kojima se treba obračunati i razgraničiti za sva vremena“. Bilo je i ideja da prema njima treba postaviti nešto kao Kineski zid!
    I opet, uplašen i zabrinut za prijatelje i rodbinu, uključujem radio stanicu i pokušavam da nešto saznam. Ista takva zabrinutost i strah, pritiskali ogroman broj izbjeglica koje su se našle na ovom području, ali i brojne Novljane koji su imali nekog svog u Hrvatskoj ili BiH.
    Tako je počela ogromna humanitarna aktivnost radio-amatera iz našeg Grada. U početku sam u tome bio usamljen. Bilo je i teško i opasno. Neki moji „prijatelji“ prelazili su na drugu stranu ulice, da ih neko ne vidi u mom društvu. Stizale su prijeteće poruke na telefon, presrijetana su mi đeca na putu do škole, u nekoliko navrata privodila me policija na „informativne razgovore“, dva puta su upadali u stan i pretresali. Ni dan danas ne znam što su tražili!
    Strašno teško je to padalo mojoj porodici, pogotovo j majci. Prije toga, samo su jednom u našu kuću dolazila uniformisana lica zbog pretresa. Bilo je to nakon pada Italije 1943. Godine, kada su Njemci, informisani od domaćih žbira, došli da zaplijene radio prijemnik preko koga su rodoljubi slušali Moskvu, London….
    Sretne me jednom prilikom u gradu prijatelj, koji je imao tada dobre veze u policiji i poče, zaista u najboljoj namjeri, da me savjetuje da se okanem te rabote jer imam đecu. A ja se zbunih, pa ne nađoh pametniji odgovor, nego mu rekoh da upravo zbog đece to i radim. Tu je naš razgovor završen, ali smo ostali prijatelji do dana današnjeg. Mnogo godina kasnije ispričao mi je kako je bilo i predloga za moju likvidaciju. Na moju sreću, prevladalo je mišljenje da treba da me uhvate na „djelu“. Kako „djela“ nikad nije bilo, tako je meni glava još na ramenima. Jest sijeda i sa mnogo manje dlaka, ali ipak je tu. I moja je!
    Eto, tako je bilo na samom početku. Kasnije su se priključile i druge kolege, radio amateri ( Emir, Miro, Željko, Andrija, Sanja, Zlatko…), pa je bilo mnogo lakše, makar fizički. A pretvorila se ta humanitarna aktivnost u jednu strašno zahtjevnu obavezu. Ponekad se radilo i po 15 sati dnevno, a većina nesrećnika, kojima je naša pomoć bila potrebna, mislili su da smo mi neki dobro plaćeni državni službenici. Do normalizacije telefonskih veza, iz Radio kluba „Herceg Novi“ preneseno je više od 110000 (sto deset hiljada) poruka i direktnih spajanja.
    Za ono što smo, moja porodica i ja, tada doživjeli i preživjeli, ne krivim nikoga! Vaspitan sam u duhu Crnogorske tradicije, koja kaže da je junaštvo braniti sebe od drugoga, a čojstvo braniti drugoga od sebe! Ta tradicija, ali i porodično vaspitanje, nalažu mi da vazda budem na strani slabijeg. Kada želim da ocijenim ili procjenim nečije postupke, ja vazda pokušam da se uvučem u kožu onoga koga procjenjujem. Tako sam se uvlačio u kožu nekog policijskog službenika iz tih devedesetih i njegovim očima posmatrao, a njegovom glavom dumao o sebi samome. Zaključio sam da bi i ja sam sebi bio sumnjiv. Vlast je rekla da se veze prekinu, a on i njegovi pajtosi to preskaču nekakvim radio-amaterskim vezama i još prijateljski komuniciraju sa radio-amaterima koji se nalaze na neprijateljskim teritorijama. I što je najgore, sve to rade besplatno! Sa stanovišta policijskog službenika iz tog doba, to je, najblaže rečeno, sumnjiva rabota!
    Na kraju moram reći da sam nakon svih ovih aktivnosti ipak nešto dobio.
    Slučajnim ultrazvučnim pregledom, otkriše doktori da imam nekog đa’ola u desnom bubregu. Skener je pokazao da je đavo prilično zločest i opasan, pa su bubreg i nadbubreg morali napolje. Patološki nalaz je pokazao da je đavo Prve A kategorije. Rekoše mi da se to prevodi kao početak početne faze malignog tumora bubrega. Plastificiran i uokviren, taj patološki nalaz visi na zidu iznad mog kreveta, kao najveće priznanje.
    Nije šala u današnje vrijeme dobiti nešto Prve A klase, pa makar bio i rak!

    p.s.
    obzirom da nešto nijesam sklon crkvi i ispovjedima, to uzeh slobodu da na ovakav način, sa vama koji ovo čitate, podjelim ovih nekoliko „sličica“ iz mog, prije svega, radio-amaterskog života.

    Srdačno – Đuro Krnić – 4O4O

    13
    • НАЈважније је радити у доброј намјери а надасве трудити се и бити добар Човјек!! А Твоји, дуготрајно видљиви свима онима који желе да чују и виде, радни резултати су то показали и на томе Ти ХВАЛА! Такође се надамо да ће и они налази по питању твога здравља бити такви да нам ДУГО поживиш. Срећно даље!!!

  2. Za svoj pozrtvovani i nesebicni rad u nesretnom ratu, ovaj skromni covek je bio blago receno ispitivan od nekih imbecila tadasnje vlasti. Njihovi plitki umovi nisu mogli da shvate da je Djuro pomagao nesretnim porodicama na sve strane bez obzira na vjeru i politiku. On i njegova porodica su tada prolazili kroz vrlo tezak period. Ovo je jos jedan razlog zbog cega Djuro zasluzuje najvece priznanje za humanitarni rad i da se ove greske konacno isprave.

    14
    1
  3. Ne postoje riječi kojima bi se moglo opisati šta je taj tihi i skromni čovjek uradio za našu zajednicu i državu. Uvijek je bio spreman da pomogne i uvijek je nesebično pomagao svima kojima je pomoć bila potrebna. Iz kontejnera koji je bio lociran pred zgradom Opštine Herceg Novi, išle su pravovremeno sve informacije prema svim destinacijama u svijetu o detaljima katastrofe koja je zadesila Crnu Goru. U taj kontejner su i pristizale poruke podrške sa svih strana svijeta, što je tada ljudima u Boki bilo izuzetno važno, jer su imali saznanje da nisu sami u tim teškim momentima. Đuro je bio taj koji je danima po 24 časa obezbjeđivao protok informacija. Isto je to radio i u ovom nesretnom ratu koji smo nedavno imali na ovim prostorima. Povezivao je rastavljene pomoću radio veze i svojih prijatelja radio amatera širom EX YU prostora i svijeta. Đuro i danas obezbjeđuje nesmetan rad lokalnih radio stanica i uvijek ga možete vidjeti na nekom krovu ili predajniku koji se nalazi na Obosniku. Đuro zaslužuje najveće crnogorsko priznanje za svoj životni rad.

    42
    3
  4. Честитам Јубилеј, Ђуро!!! Истински Хуманитарац и Човјек који Зна посао. Срдачан поздрав

    29
    3
    • ТО је требало много раније урадити, иако никад није касно да општинари, а и дриги надлежни, почну већ једном да исправљају своје грешке …

      24
      1
  5. Svaka čast za Đura i njegov rad evo 50 g.
    Posebno za vrijeme zemljotresa i ratnih dešavanja raspadom SFRJ.
    Jednom sam neke prijatelje za vrijeme rata poveo da se jave svojim u Sarajevo.
    Iako me dobro poznavao, čekali smo red, kao i svak drugi, baš dugo.
    Kad mi prijatelji dođoše na red i rekoše da ih spoji sa Sarajevom, ali da su oni “naši”, Đuro onako umoran, po.i.di i izdra se, kod mene nema naši i vaši, nego zbori broj i pričaj kol’ko oćeš.
    I ranije sam ga cijenio, a od tada još više.

    33
    1
  6. Đuro legenda,kada je bio rat ,on je bio jedina veza ljudima sa familijama u Bosni i Hrvatskoj,preko radio amatera.Jednom prilikom moj prijatelj nakon razgovora sa familijom, koji mu je Đuro omogućio,htio je da ga časti, Đuro je poludio,srećom nije ga izbacio iz prostorije.Veliki čovjek,to se ne zaboravlja !

    35
    2

Ostavite komentar

*

code