Laila Holgersen u Institutu Igalo i Crnoj Gori, kao kod kuće

Laila Holgersen u Institutu Igalo i Crnoj Gori, kao kod kuće

3071
2
Podijeli

Zahvaljujući rehabilitacionom programu koji Institut dr Simo Milošević preko 4 decenije realizuje sa Univerzitetskom bolnicom iz Osla, mnogi Norvežani, osim mogućnosti da umanje svoje zdravstvene probleme, dobili su priliku da veoma dobro upoznaju Herceg Novi i Crnu Goru.

Neki od njih toliko su se vezali, prevashodno za Institut, a onda i za ljude i grad, da su ga počeli doživljavati kao svoj. Posjeduju i nekretnine ovdje, borave i po par mjeseci tokom godine.

Laila Holgersen je norveška pacijentkinja, koja u Institut dolazi već više od 3 decenije, a na tretmane  više puta godišnje. Ustvari njena veza sa Igalom i Crnom Gorom traje pune 33 godine.

Laila boluje od ankilozirajućeg spondilitisa, što je jedan od oblika reumatoidnog artritisa. No, to je ne sprječava da putuje iz Norveške, liječi se, a zbog velike ljubavi prema Institutu, Herceg Novim i Crnoj Gori, bavi se i humanitarnim radom.

– Prvi put sam došla u Institut, u stari dio, 1984. po preporuci mog doktora, koji je tada čuo za Institut i mislio da bi bilo dobro probati. I bilo je. Poslije 4 sedmice kad sam se vratila u Norvešku, osjećala sam se mnogo bolje. Sljedeći put otišla sam 1987. I bila sam smještena u novom dijelu. Razlog zbog kojeg dolazim toliko godina, jesu terapije koje su drugačije nego u Norveškoj. Gore živim na selu, imam četvoro djece, majku i svekrvu o kojima brinem. Moram da vozim oko 50 km da bih otišla na terapije. I to mi je svega jednom sedmično, eventualno dva puta mjesečno, priča Laila.

U Institutu vježbe i terapije su posebne

Za ovu Norvežanku rehabilitacioni programi u Institutu Igalo su sasvim drugačiji od onoga što dobija u svojoj zemlji. Vježbe sa fizioterapeutom ovdje ima svaki dan, a i razlikuju se od onih  u Norveškoj.

– Ja u Norveškoj imam vježbe po dvadeset minuta za ramena i leđa, ili druga mjesta gdje imam bolove, a nakon toga terapeut mi govori koje vježbe da radim i posmatra. Nakon toga, da mi papir sa ispisanim vježbama koje moram da radim kući. Veoma je teško ljudima sa mojom dijagnozom, da rade vježbe samostalno. Ovdje imam terapeuta koji me non stop „gura“ i onda kad bih, da radim sama, vjerovatno bih stala. To je jedan od razloga zbog kojih dolazim. Drugi je što imam mnogo više vježbi. U Norveškoj imam po jednu, dvije, ovdje čak pet ili šest, priča Laila.

Terapijski tretmani dali su veoma dobar rezultat, poboljšanje od čak 78% u razmaku od godinu.

–  Ovdje imam veoma progresivne terapije, i doktor iz Norveške mi je savjetovao da dolazim dva put godišnje. Uspijem i da planinarim pomalo. Dolazim ponovo u septembru, dodaje.

Pamti kako je bilo, vjeruje da Institut opet može raditi cijele godine

Laila se sjeća kako je izgledao Institut kada je bio nov i kada je sve  bilo drugačije. Ipak, iako objekti više nisu u reprezentativnom stanju Layla kaže da su tretmani dobri, možda i bolji nego tada.

– Postoje nove metode u radu, ali postoji nešto u ovom Institutu što ne mogu da objasnim. Ova kuća i zidovi imaju „ono nešto“.  Ljudi koji rade tu, počev od onih koji održavaju higijenu pa do menadžmenta, svi su posebni. Dovela sam ovaj put sa sobom dvoje prijatelja koji dolaze prvi put. Od ulaska na recepciju imali su utisak da je sve ovo zaista nešto posebno. Institut prosto ima neku „auru“, kaže naša sagovornica.

– Hrana je ovdje je drugačija nego u restoranima, zdrava. Ne mislim da ima velike razlike između primorske i kontinentalne, ali je dobra. Volim ćevape, kaže uz smješak.

Laila je jedna od onih pacijentkinja koja je bukvalno „zaljubljena“ u sve što Institut jeste, što joj pruža i što osoblje Instituta čini za nju i njeno zdravlje. Ne manjim intenzitetom voli, kaže, ovaj grad i državu, ali i druge ljude kojima je pomoć potrebna.

Hoće da pomogne, a kad bi mogla kupila bi Institut

Iako ne želi da priča o tome, saznajemo da je proteklih dana Laila Holgersen obišla Resursni centar za sluh i govor u Kotoru, kao i Dnevni centar u Cetinju. Namjerava da nekako pomogne ovim dvijema ustanovama, a na  koji način narednih dana će odlučiti.

Ona je takođe informisana o tome da crnogorska Vlada traži strateškog investitora koji bi „preporodio“ Institut i usluge podigao na veći nivo:

– Da imam novca, ja bih ga kupila. I to za sve ljude svijeta. Voljela bih da sve bude kako je bilo nekada. Bilo je pacijenata iz Izraela, Arabije, Libije, Jordana, Iraka …. I bilo je uvijek puno. Nadam se i želim da tako ponovo bude. Ne bih željela da ovdje bude neki hotel i spa, već da i dalje ostanu terapijski programi. To je dobro za ljude poput mene – da znamo, kad nam je loše, da imamo mjesto gdje ćemo doći 4 sedmice, kako bi „stali na noge ponovo, kaže ona.

Voljela bi i da Institut ponovo radi „punom parom“ kao nekada, od januara do decembra.

– Mislim da bi trebalo više da se radi na marketingu, preko društvenih mreža – Facebook. Twitter, Instagram… Jer, mladi ljudi mnogo više koriste internet nego mi stariji. Tako bi mogli dosta da saznaju o Institutu. Trebalo bi svakodnevno da se ažuriraju podaci o Institutu, ponudi, terapijama, kuhinji, spa…. Tretmani su ovdje fantastični, ali prosto nešto mora da se mijenja. Neke jeftinije stvari, malo više reklame…- zaključuje ona.

Ipak, još ne razmišlja da se preseli ovdje, kao što je to uradila nekada glavna sestra norveškog programa u Institutu, Venke Giaver, koja je kupila stan preko puta Lazarevog vrta:

– Možda, jednog dana. Da je riječ samo o meni, ja bih došla odavno, ali nijesam sama. Tu su djeca i porodica. Nadam se da za Institut dolaze bolji dani i da će sve ponovo biti kao nekada – poručuje pacijentkinja iz Norveške, odani prijatelj grada i naše zemlje.

2 Komentari

Ostavite komentar

*

code