Početna Društvo Mia Milunović – “mala od makine”, prva brodomašinska oficirka u Crnoj Gori

Mia Milunović – “mala od makine”, prva brodomašinska oficirka u Crnoj Gori

12

Žena kao članica posade na prekookeanskim brodovima odavno je sasvim uobičajena pojava, ali ne i ako radi u podpalubnom dijelu, tj u „makini“, gdje su, po difoltu, angažovani muškarci jer je riječ o fizički zahtjevnom, napornom poslu, u praktično hermetički zatvorenom prostoru.

Mlada Kotoranka Mija Milunović svojim primjerom dokazala je da „muški posao“ može raditi i žena. Ona je prva brodomašinska oficirka u Crnoj Gori, odnosno treća ofcirka makine na trgovačkim brodovima.

Kad bi je pitali čime se bavi, jedan od očekivanih odgovora mogao bi biti da je angažovana kao promotivno lice za neku reklamnu kampanju koja proizvodi kozmetiku, s obzirom na njen izgled. Međutim, Mija je žensku garderobu zamijenila radnim kombinezonom, štikle zaštitnim čizmama, ženske rukavice – gumenim, radničkim. Ljubav prema brodu i svemu što rad na njemu donosi, Mija nosi kao nasljeđe starijeg brata i oca koji je već tri decenije pomorac a ujedno joj je i šef, tj. “capo”.

„Imamo cura na palubi, ali u Crnoj Gori sam prema podacima iz škole za sada jedina mašinac. Raduje me to jer se i kod nas dešavaju neke promjene, pošto nije uobičajeno da se žene bave pomorstvom. Ali s obzirom da je Kotor pomorski grad i da je tradicija škole duga 170 godina, mislim da bi trebalo to da bude normalno, jer imamo dosta pomorskih gradova. Nadam se da će pomorstvo da se razvija kod nas u tom pravcu da se što više žena bavi tim“, ocjenjuje Mija.

Iako potiče iz pomorske porodice, kaže da ipak nije imala podršku od svih, izuzev oca. Brat je bio protiv kao i majka koja je željela da se bavi kulinarstvom:

„Tata me bukvalno doveo za ruku i direktor kada je čuo da ću na mašinstvo, nastojao je da me preusmjeri na nautiku, ali ja sam željela da budem kao tata. Bilo je dosta predrasuda, straha, pretrpjela sam i vršnjačko nasilje i razmišljala kako ću sa momcima. Međutim, poslije 3 dana sam se uklopila i divno su me prihvatili, a njihova podrška mi je mnogo značila, jer sam imala dosta uspona i padova“, priča Mija.

U razredu je kaže bila jedina djevojka, dok je u školi bila još jedna koja je nakon par mjeseci odustala. Objašnjava zašto je brodomašinstvo teško za žene:

„Žene su osjetljivije nego momci, odvajate se, idete u nepoznato, a vaše okruženje su opet momci i morate da se izborite za stav, da vas prihvate kao druga, a ne kao ženu, da se izborite da budete ravnopravni. Mislim da je izvodljivo da i cure obavljaju ovaj posao, jer nije sve u snazi već i u logičkom razmišljanju – što bi sve na ruke, ako možete iskoristiti automatiku. Jeste teško dok se čovjek ne privikne i uklopi, kasnije je lakše jer se uhodate i prihvate vas kao kolegu“, kaže ona.

Njen posao zahtijeva veliku posvećenost, usredsređenost, preciznost. Radni dan počinje najkasnije od 8 sati, kada u kontrolnoj sobi „primo“ makine daje zaduženja u zavisnosti od ranga:

„Ja sam recimo radila sondiranje tankova, provjeravanje santina, obilazak evaporatora…. Imali smo nekoliko incidentnih situacija, jednom recimo makina nije slušala komande, jednostavno desila se greška, ali uz pomoć remorkera sve se dobro završilo. Bilo je stresnih situacija, povreda, a i slobodnog vremena. Otkad je počela epidemija korona virusa, neki su se uspaničili jer nijesu mogli da se iskrcaju, to je dosta uticalo na psihu, jer smo zarobljeni tu gdje smo“, kaže naša sagovornica.

Ipak, uz sve poteškoće i rizike, Mija se ponovo vraća brodu:

„To je jednostavno moja ljubav, brod nije moranje, nego moja želja i san. Borićemo se u životu sa raznim prerpekama, isto je jesam li na brodu ili ovdje“, kaže ona.

U planu joj je da nastavi rad u struci i raduje se novom pozivu za brod, kojem se nada uskoro, na novom brodu, možda za opasni teret.

Kad se prvi put ukrcavala, na brodu su je dočekali otac i brat, što je bio veoma emotivan osjećaj za cijelu porodicu, jer su brat i otac dugo na brodu, a kući provedu samo par mjeseci:

„Brat mi je rekao da ne vjeruje da sam prihvatila i da ću da radim taj posao, ali kad me vidio, trudio se svaki dan da mi pomogne. Međutim, mi na brodu nijesmo porodica već kolege, nadređeni su mi i brat i otac i to moramo poštovati zbog ostalih kolega, kao da nijesmo porodica. Ja i danas tati kažem „kapo“ jer sam već navikla, pa me mama često ispravlja, kako kapo kad ti je to tata“, dodaje uz osmijeh.

Mija je na dosadašnjim vijađima obišla Australiju, Aziju, Afriku, Evropu.

12 Komentari

  1. DRAGA MOJA TEBI SVAKA CAST ALI VJERUJ MI TAJ POSAO NE BIH PREPORUCIO NI ..DUSMANU.. NISU DZABE STARI GOVORILI ..HVALI MORE DRZ SE KRAJA….KO JE STAMBENO RIJESEN NEMA POTREBE ZA BRODOM ALI ..

    22
    1
    • Ako je tolika muka sto si plovio punih 40 god? Kontriras sam sebi i pises kao klasicna primorska zalopoljka.. vazda neka muka je li? eh kakvi smo cudo jedno..
      Za djevojku i treba da se kaze BRAVO, ako nista onda zbog hrabrosti da se sama otisne, mlada je i vazda moze promjenit profesiju.
      Svi znaju da je to tezak leb za zaradit pa opet plove.. zasto?
      Pa zato sto je to rijetko zanimanje kod nas koje ti stvarno omogucava PRISTOJAN zivot a ne minimalac i snalazenje od prvog do prvog..

      8
      1
  2. Svaka cast! Nije lako ni muskom ni zenskom da putuje toliko daleko.. i toliko dugo da bude odvojen od doma svog…
    Sve najbolje ti zelim sposobno i lijepo djevojce.
    Mala zamjerka na tekst.. po “difoltu” nije nasa rijec, niti nas jezik. Ajte da se malo odvojimo od te vrste amerikanizacije molim vas, imamo svoj identitet duzi nego oni sto imaju na kraju…
    Uzdravlje praznici svima!

    44
    3

Ostavite komentar

Please enter your comment!
Please enter your name here

*

code