Naši iseljenici u Čileu: Skromni, vrijedni i poštovani

Naši iseljenici u Čileu: Skromni, vrijedni i poštovani

1454
3
Podijeli

Crnogorci su u Južnu Ameriku počeli dolaziti vrlo rano. Ima pokazatelja da su pojedini mornari iz Boke i okolnih krajeva na taj kontinent počeli stizati još u 17. vijeku. U arhivama juznoameričkih država mogu se naći podaci o prvim masovnijim naseljavanjima, gdje se mogu naći mnoga prezimena iz naših krajeva, piše Mirjana Strunjaš za sajt montenegrina.net, pozivajući se na literaturu nekoliko različitih autora.

Prvi Crnogrci koji su počeli da naseljavaju Čile potomci su Bokelja moreplovaca. Ističu se imena Petra Zambelića, Paška Baburice, Frana Petrinovića. Oni su u provinciji Antofagaste uspjeli da osnuju fabriku šalitre (nitratne soli), a pomagali su doseljenicima sa južnoslovneskih prostora, kojima su nalazili zaposlenje i davali početni kapital, sa kojim su ulazili u trgovinu.

Picerija i restoran

Jugoslovensko, a time i crnogorsko, srpsko i hrvatsko iseljeničko školstvo pojavljuje se u Čileu tek za vrijeme Prvog svjetskog rata, jer je 1916. godine u Antofagasti otvorena Jugoslovenska mješovita “pučka” škola. Godinu kasnije Jugoslovenska škola je počela sa radom i u Punta Arenasu, odakle dolazi i sagovornik Radija Jadran, pisac, fotograf, dizajner, Horhe Luis Subiabre Matiaća.

Njegova je izložba “Srećan putnik” otvorena 22. juna, u prostorijama Matice crnogorske- ogranak Herceg Novi.

Horhe Luis nam priča kako je njegov prađed Rafael Svilanović iz Bijele otišao “trbuhom za kruhom” u daleku Patagoniju.

– On je u Čileu otvorio trgovinu, tako je mogao da osnuje i porodicu. Njegova dva sina bili su skromni, a njihova djeca su živjela dobro, jer su se bavili prodajom nafte – počinje priču Horhe.

Njegova majka i ujaci Svilanovići su se naselili na ostrvo Sero Sombrero. Bili su prvi naseljenici na tom ostrvu, na kom su počeli eksploataciju nafte za čileansku nacionalnu kompaniju.

– Moja baka Ana Albertina, njihova majka, prva je osoba koja je umrla i sahranjena na tom ostrvu. Zbog nafte su počeli živjeti puno bolje. Baka je umrla vrlo mlada, bilo je jako tužno. Kad posjetim njen grob, osjećam koliko mi nedostaje. Obećao sam joj da ću ispričati njenu priču u Crnoj Gori – nastavlja Horhe Luis.

Iako u biznisu sa naftom, koju su praktično imali u svom dvorištu, Svilanovići su u Čileu živjeli jako skromno. Jedan od njih, takođe Rafael, upisan je u istoriju Čilea kao prvi čovjek koji je našao naftu na čileanskoj teritoriji.

Baka Violeta tražila od Horhea da se oženi i ostane u Crnoj Gori

Najviše stvari, kako nam kaže Horhe, saznao je od bake Violete koja mu je pričala kako je prađed Rafael bio izuzetno dobar i skroman čovjek, koji je pomagao svima. Bio je moreplovac i nosio je sablju.

– Kada je baka Violeta umrla, prestao sam da slikam. Nekoliko dana prije njene smrti smo se čuli. Rekla mi je da želi da se vratim u Crnu Goru, da se ovdje oženim i nikada više ne odem u Čile. To me ostavilo bez teksta –  iskren je Horhe.

Još uvijek nije siguran da li će to i ostvariti. Kaže da bi volio, ali da mora biti realan, jer ako ne nađe ženu i dobar posao, moraće da se vrati, zbog čega će biti jako tužan.

Ovaj 36-o godišnji umjetnik trenutno živi u Zagrebu i radi kao grafički dizajner. U Boku je došao samo na kratko na dan otvaranja izložbe, ali mora brzo nazad u Zagreb.

Iskoristio je vrijeme u Herceg Novom da upozna rođake koji žive u Bijeloj, jer želi da proširi poznanstva u Crnoj Gori, ali i da foto aparatom ovjekovječi Boku, pa možda nekom prilikom u Patagoniji predstavi publici zemlju iz koje potiču njegovi preci.

U Čileu održava kontakte sa porodicama čiji su stari emigrirali iz Crne Gore. Mnogi od njih su se dobro snašli, poput Đuranovića, ili Balića.

– Imam jedan popis od 25 ljudi čiji su korijeni iz Crne Gore. Prvi austrougarski konzul u Čileu bio je Josif Pavičić. Imam putovnicu sa njegovim pečatom – isitče Horhe.

Priča nam da naši iseljenici u dalekoj Patagoniji žive pristojno. Nisu bogataši, ali nisu ni siromašni. Vrijedni su ljudi, koji poput njega, nisu zaboravili svoje porijeklo. Mnogi potomci doseljenih Crnogoraca su veoma poznati i cijenjeni građani i dobri profesionalci: advokati, ljekari, inženjeri…

3 Komentari

  1. Često se sjetim mojih u Urugvaju iako nikoga ne poznajem.Živim u kući svojih prađedova iz koje je njihov prađede otišao u neizvjesnost trbuhom za kruvom, kući u kojoj je i njega majka podizala i u kojoj je ostao trag njegove duše pa i sad živi i njegov duh.Ponosim se na kuću i na sve koji su iz nje krenuli u život,a taj osjećaj ima nemjerljivu vrijednost za moj život.

    11
    2
  2. Bolje bi bilo da svi pođemo neđe njihovim stopama,možda bismo znali onda ko smo i što smo,možda bismo voljeli ova brda i ovo more,ovo nebo i ovu zemlju;možda bismo pokrenuli mozak u nekom drugom smjeru,sa srcem punim prošlosti pogledali u budućnost,a ne živjeli samo za sebe i samo za danas.

    10
    1

Ostavite komentar

*

code