Nikola Marković: Mimoza, ljubav, žena, sloboda, sunce, radost…

Nikola Marković: Mimoza, ljubav, žena, sloboda, sunce, radost…

3
Podijeli

Nekoliko godina je prošlo otkako sam na hercegnovsku autobusku stanicu, bježeći najprije od sebe, a potom i od zime, u februarsko jutro izašao iz crvenog Niš-ekspres autobusa. Bilo je to dvije decenije nakon što sam posljednji put zimi kročio na bokeško tlo. Dan, dva kasnije, napunjen majčinskom energijom zavičaja, i mješine pune pržene papaline i vina, čekao sam da se iz svoje oaze mira vratim natrag u Srbiju.

Na stanici mi je prišao omanji starčić, izgleda mlađe makar dvadeset godina od onih godina koje su mu stvarno pripadale. Sjećam mu se imena, ali ne bih da ga obnarodujem, kao ni većini svojih domaštanih literarnih likova koji se tu mogu prepoznati.

Picerija i restoran

Zvaćemo ga Milić od Župe. Prvo, zato jer mu je ime ličilo na jedno drugo slično prezime, a drugo, jer je porijeklom iz Aleksandrovca kraj Kruševca. Došao je jutarnjim autobusom da proda med i orahe. Potom otišao u Trebinje na vruću jagnjetinu i crveno vino. A onda, sa dvije kutije mimoze i punim buđelarom, krenuo put kuće. I to sve u manje od 24 sata. Pomogao sam mu da ubaci mimozu u boks i on se do trajekta uspavao, kao da mu je pod pijanom telesinom koćeta, a ne četiri musava sjedišta što smrde na čađ i pokvarena jaja.

Probudio se negdje oko Bioča, gdje put počinje da kovitla duž kanjona Morače, a to smo ritualno zalili sa po dvije loze u restoranu Potoci. Onda me je zamolio da na granici kažem da je jedna od dvije kutije moja. Rekao mi je još da mimozu ne planira da prodaje, već da je dijeli damama u Domu zdravlja. Kada smo se, na koncu, u Kruševcu rastali, po uspješnoj kontrabandi preko Špiljana, odvojio mi je kesu najljepšeg žutog cvijeta i rekao mi veliko hvala. Iako smo se dogovorili da se mjesec dva kasnije vidimo u Nišu, poslije toga, više ga nikada nisam sreo ni vidio. Nadam se da je još živ.

Epizoda sa Milićem od Župe sjetila me je na vrijeme kada sam u Herceg Novom, svakog februara kao dijete trčao mažoretkinjama oko nogu, misleći da su to neke poprilično stare dame. Sada kada sam ih godinama prešišao, shvatam koliko sam mali spoznao proljetne čarolije, vrbopuc i erotiku. A župljanski me je Don Žuan podsjetio na djeda što je u musave dane devedesetih, da bi nas prehranio, u Novi dolazio po Mimozu, pa potom, prodajući je po pijaci, novce sa paketom zimnice slao svom sinu, mom ocu. Tako smo, može se reći, krizne godine prebacili preko pleća, nikad ne zahvalivši se Mimozi. Zato je, kanda i pišem velikim slovom.

Ko vjeruje legendama, može se načas preseliti u Australiju, pokraj okeana gdje je živio par koji je sagorio od ljubavi. Doslovno. Nakon što su lijepu tamnoputu djevojku udali za vojvodu, kako joj je aristokratski gen nalagao, njen voljeni ribar povukao se u planinu da radi kao čuvar šume. Stradao je u požaru, ali uspio da sačuva šumu. Ona je čuvši za to pobjegla od muža i zatekla svog voljenog, sagorjelog u dubravi. Djevojka tada sklapa oči, a na mjestu njihovog stradanja iznikao je cvijet koji simbolizuje ljubav, ženu i slobodu. To cvijeće bila je Mimoza.

Nedavno sam kod prijatelja, mladog bračnog para, izrazio želju da prvo probam ono što je spremao muškarac. On se ponosno pohvalio da je salatu napravio sam. Bila je to posljednja među slavama u kompoziciji starih slovenskih običaja. Sveti Jovan. Salata se zvala jednostavno, a nudila bogatstvo ukusa. Mimoza.

Nakon što sam te večeri, blago rumen od rakije i punog trbuha došao kući, izgovorio sam nešto poput „najzad!“ misleći kako sam i ovu zimu priveo kraju, kada su u pitanju decembarsko-januarska prejedanja. Pa sam se i tada, inspirisan imenom salate, sjetio da dolje, u mjestu mog rađanja, uskoro počinju fešte koje slave jedan cvijet, sunce i proljeće.

I tako se već pedeset godina, i onda kada je vrijeme lijepo i onda kada su vremena gadna, na hercegnovskoj rivi karnevalskim ritualima negdje iza ostavljaju sve nedaće, simbolički goreći u plamenu karnevala – lutka koji je za sve kriva.

Moram da priznam da je svojevrsna čast, ma gdje na kontinentu bili, za nas koji smo pored majčinih očiju, prvo ugledali more, to što postoji čitavo jedno podneblje koje danima proslavlja cvijet. U vrijeme dok mačke stenju od ljubavi i srasti, cijeli se februar žuti od radosti.

Zato sam onu mimozu, koju mi je na stanici u Kruševcu dao Milić od Župe, razdijelio po zgradi u kojoj živim, ostavljajući je komšijama na kućnom zvonu. Očekujući da ću tim cvijetom razgaliti kontinentalne navike i donijeti makar miris mora.

Samo sam jednu granu, sramežljivo zabo u zemlju ispod brežuljka od snijega. Najveću od onih što mi ih je brat po cvijeću poklonio.

Više nikada nisam prošao tim putem.

Sve se nekako nadam da se primila.

3 Komentari

  1. Svaka čast na ovom divnom tekstu koji budi jake emocije. Vidi se sa koliko detalja i želje za lijepim sastavljate ova slova u divne riječi i rečenice. izuzetan smisao za prenosk slike sa udaljenih mjesta a stiče se utisak kao da smo u 4D projekciji. Još jednom bravo i veliko hvala za jedan ovakav tekst. Nadam se da će ih biti još jer ovaj ću odštampati da ga imam i povremeno okom preletim preko svih ovih lijepih slika ,koje na žalost mnogi pokušavaku da precrtaju.

    16
    1

Ostavite komentar

*

code