Nikola Marković: Od mora smo satkani

Nikola Marković: Od mora smo satkani

1526
1
Podijeli

Kada se američki batiskaf “Trst“ 23. januara 1960. spuštao prema ivicama Marijanskog rova, moćna je podmornica držala poručnika Dona Volša i Žaka Pikara kao svoje taoce ukoliko ostane kilometrima ispod površine sjevernog Pacifika.

Godinama ranije, Kraljevska mornarica prva je ispitala rov, mjereći mu dubinu eho sonarom. Sovjeti su, pak, par godina prijee Amerikanaca, brodom Vitjaz izmjerili dubinu od 11.034 metara, a u rov se nakon Trsta, spustila japanska sonda Kaiko, išavši ravno do dna, ali bez posade. Pikarovo oduševljenje dnom svjetskog mora, između ostalog, stalo je i u rečenicu da je “tamo na dnu svjetlo i bistro“. Moguće da je od opšteg oduševljenja, zbog činjenice da se nalazi na dubini koja je za nekoliko kilometara veća od Mont Everesta koji bi visio naglavačke, Žak Pikar doživio prosvjetljenje shvatajući kolika ga količina vode u tom trenutku pritiska. Ili se ono parče mora, koje je pohranjivao duboko u sebi, samo obradovalo svom praiskonskom roditelju što je u tom trenutku zavibrirao svud oko njega. Šta god da bilo, susret sa morskim dnom ovaj moreplovac doživio je kao svetao.

Picerija i restoran

Uzme li se u obzir činjenica da je na kugli zemaljskoj, u procentima gledano, tek nešto više od jedne četvrtine kopno, ne iznenađuje vjekovna povezanost čovjeka i mora. Oni koji kraj mora žive, na momente su ignorantski nastrojeni, oni koji moru dolaze u pohode sezonski – katkad navalentni, a oni što su sa mora otišli na suvo, vječito osjećaju kako se parče mora iz srca želi da slije ondje odakle je nekada oteklo. I tako odvazda.

Ne može da se ignoriše podatak da je od cjelokupne vodene površine na Zemlji 97% slana voda, ali onaj koji o moru ne razmišlja samo kao o dvodimenzionalnom prostoru, ili pak ravnoj liniji horizonta, zna da odgovore na pitanje vječnog i prolaznog, tajnu Pandorine kutije, odvezivanje Gordijevog čvora, kriju te plavetne nijanse, od kojih neke prosječno ljudsko oko još uvijek nije ni zapazilo. One nijanse o kojima Pikar govori kao o svijetlim i bistrim. Kao kada bezbrižno obrćemo kosmičke krugove unutar mikrokosmosa plodove vodice, čekajući dan kada ćemo da stupimo na scenu, tako se Pikar, nesumnjivo, okretao dolje, duboko u Marijanskom rovu.

Nema sumnje da je osjećaj koji je on imao bio osjećaj potpunog pripadanja koji se bez čežnje za kopnom ne bi tolikim intenzitetom osjećao.

Kada bi se na 46º16.8′ sjeverne geografske širine i 86º40.8′ istočno od Griniča, u Džungariji na sjeverozapadu Kine, postavio džinovski šestar, mogao bi se opisati pun krug od čak 2,648 km koji se nijednim svojim dijelom ne miluje sa morskom tangentom. Ovo je ujedno i rejon najudaljeniji od mora. No, čak se i stanovništvo ovog područja samo jednim dodirom vodene površine rijeke Irtiš, dolinom Oba, može povezati sa morem, pripadajući tako istoj onoj svjetskoj vodi, koja jednako moćna i tu, i dolje na dnu Marijanskog rova.

Pogledamo li Škurdu, koja idući sramežljivim ponornim putevima od Lovćena ka Kotoru, konačno svoje blago prljavo lice od borbe sa gudurama i kanjonima, pokazuje dolje uz Stari grad, podsjećajući nas na mlađu sestru venecijanskih kanala, vidimo kako se Štirovnik i Jezerski vrh jednako udvaraju mlađanoj Boki, tamo gdje je najranjivija, baš takvim jednim dodirom vode na vrhu Lovćena. A nije li ono i Njegoš, prije nego što je konačno zaspao tamo gore, poželio da se u Noći skupljoj vijeka, obre baš u okolini Perasta, voleći asketski bujna poprsja neke sinjorine o kojoj zavjetovan nije smio da govori.

Treba li, na kraju, da nas začudi kada vijerni parovi baš uz morsku obalu zabenave, pa jureći ko bez glave, ostavljaju brakove, žudeći za ljetnjim ljubavnicama? Tu bi se mogao potražiti odgovor na to zbog čega je Krivo more u onom rok klasiku koji mlade brakolomke pjevuše kad se osunčanih leđa vrate među neplivače.

Tamo na dnu Marijanskog rova, podsjetimo, jedan je Pikar osjetio svu vedrinu najtamnijih morskih dubina. A mi, koji po najdubljim predjelima sopstvene duše, ronimo tek kada uz morsku plavet shvatimo da smo kao i Vladika Rade samo grešni ljudi, naše rovove preveslavamo neumorno tražeći svjetlost. No je svjetlost, na nesreću, uvijek na samom dnu. Pa nam do sreće ponestane daha.

Takvi smo. Od mora satkani.

1 komentar

Ostavite komentar

*

code