Početna Pogled Nikola Marković: Pet Danica mog djetinjstva

Nikola Marković: Pet Danica mog djetinjstva

8

Bio sam nekada dječak, sa pregorjelim leđima što se ljušte više puta u toku ljeta. Hodao bez majice, osunčane kose – čitavog djetinjstva skupljao rakove, ježeve i zvijezde. Taj Herceg Novi, tada je bio grad u kome si mogao, bez majčinog odobrenja, da se sjuriš preko balkona, trčeći niza skale prema šetalištu, ne razmišljajući o tome da bi ti se išta loše moglo dogoditi. Iako je svud okolo bio baš ozbiljan haos.

Bile su devedesete, a ja sam se niz stepenište Danice Tomašević, kao niz kakvu pritoku, slivao u šetalište gdje vjekuju ostale četiri Danice. Tu dolje, gdje se zimi u mimohodu sretne par domorodaca, a ljeti na hiljade fureštih bezglavo vape za malo odmora, muvao sam se svakodnevno i ja bez nekog cilja.

Tada još ne znajući što znači tih pet Danica, koje su se lako pamtile. Đurović, Kosić, Popivoda, Bojanić i ta, Tomašević.

Mislio sam najprije da su zvijezde. Ma mi je bilo čudno da ima pet zvijezda sa istim imenom. Znao sam za jednu. Sjećam se još da sam ih učio u školi čiji je tadašnji direktor Zdravko Beko vodio računa o tome da u literaturi ne izostane Herceg Novoga.

Nešto su me ranije, na treninge ispred Titove vile, kao najmlađeg člana karate kluba „Riva“ tim šetalištem vodili treneri Savo i Srećko, a kao tek petogodišnjak bio sam miljenik predsjednika kluba Dragana Škobalja.

Često ih se danas, dok sam nasukan na suvom, sjetim kao ljudi koji su me učili prvim mediteranskim koracima.

Oduvijek sam se pitao šta bi te Danice, na šetalištu, mogle da znače meni lično. Kada sam kao dijete na stradi za pješake sa bratom i dječacima iz Njegoševe ulice našao otključanu tezgu sa igračkama, koju smo za noć opustošili, te su mi Danice značile neko herojstvo, bratstvo i tajnu.

Pa sam nedugo zatim saznao da je Tomašević izgubila život kao vodni delegat i puškomitraljezac Pete crnogorske proleterske brigade. A imala je svega 18. Sa njom je u bici na Sutjesci otišla i Đurović. Bojanić je sa 20 otišla godinu ranije, a Popivoda kasnije. Kosić je poginula blizu Gackog.

Svih tih pet Danica obilježilo je moje djetinjstvo kao nekakav veo, neka zagonetka koja ti nije dala do mora, ako ne napraviš nekoliko koraka po usijanom betonu gradske aorte što ide od Meljina do Igala.

Kada sam ljetos, na nekoliko dana došao do Novoga, vidio sam da se skalovita ulica što spaja more i goru, gotovo potpuno raspala. Tu mi se, gdje je prozor ostao bez mog pogleda, noga zaglavila usred rupe. Na putu od 193 skaline ka nultoj visini. Možda su moji dječački koraci nekada doprinijeli tim ulegnućima. Zastao sam zaglavljen između metalne šine i betona, maštajući o vremeplovu koji bi me vratio među mojih pet zvijezda. Onda se spustio do tunela i gledao kako tamo više nema nikoga od onih ljudi koji su činili moje dječaštvo.

Ovih će dana napokon rekonstruisati moj nekadašnji put do kuće. I neka. Jer tako treba. Da se neka nova djeca tuda ne spotiču.

U tom će se procesu, međutim, novi centimetri kubni betona razliti po mojim otiscima koji kopne dvije decenije.

Da mi nije bilo Danica, možda bi mi i bilo pomalo krivo. Ovako sam sve shvatio. Gradovi mogu i da nestanu cijeli. Da ih sravne tenkovi ili se survaju u zemljotresu. Nego su uspomene tu. Vazda postoje.

Nema više Škobalja. Nema mi ni komšije Iša Pušića. Nestalo je Njunja. Jadranka je Đinović, komšinica sa Tople, odavno među zvijezdama.

Pitam se često, ima li mene? Ponekad se potražim tu, uz more.

Pa shvatim da dok je šetališta i mirisa soli, uvijek mogu da se makar malo nađem.

Zaličile mi, najzad, moje Danice na uspomenu.

8 Komentari

  1. Od osnovne skole pamtim setaliste, tj. ispod zid do mora kojim smo se verali i stijene kojim smo skakali do kuce, dzenariku ispod Njegoseve kuce, grncara na Toploj gdje smo gledali kako se prave glineni cupovi, namjestaj na najgornjem spratu Novljanke po kojem smo se valjali dok nas ne isceraju, secera koje smo prosili od sankera i naravno Luna park na teniskim terenima… bilo je to lijepo djetinjstvo osamdesetih, ovaj tekst vrati taj miris… osmjeh … ziv bio..

  2. Sjeca li se iko onog ringispila na parkingu pored teniskih terena na Toploj? To su bile rane ’90-te godine. Bili su oni mali helikopteri, lokomotiva, strumf koji cita knjigu, formula, svijetlo plavi vozic i ona stolicica sa lancem koja se rotira u krug kao kazaljka na satu. Inace, hvala do neba za ovaj divni tekst. Ocekujemo nastavak i budjenje usnulih sjecanja.

    13

Ostavite komentar

Please enter your comment!
Please enter your name here

*

code