Početna Pogled Nikola Marković: Tvrđave – čuvari usuda

Nikola Marković: Tvrđave – čuvari usuda

4

Među zidine sopstvene duše da se sakrijem, neću naći način da pobjegnem od sebe. Takve stvari shvatim uvijek kada me noć probudi, nadvije se nad glavom i šapne da je daleko jutro, i da smo do tada sami. Mrak i ja.

Pa se u tom nadmetanju, dok se borim da udahnem jutro, u izmaglici, nađem među bedemima Kanli Kule, čija sam pleća vidio u rane dane djetinjstva, ostavši u mjestu ukopan prvi put kada sam spoznao da je nekada bila zatvor.

Picerija i restoran

Kada su mi pred kraj minulog vijeka saopštili da joj ime asocira na krv, ista mi se u žilama sledila. Na 85. metru od morske nule, sazidana je sa namjenom da sužnji u njoj domaštavaju svoje sudbine koje su osuđene na jedan smjer.

Nikada poslije nisam više uspio da ljetnju pozornicu napravljenu na tom mjestu, posmatram samo kao proizvod današnjeg vremena, već kao neutaživu želju čovjeka da se opravda za sva svoja zvjerstva i umjetnošću proba da se izliječi. Otud valjda i potreba da se baš na Kanli Kuli napravi mjesto za pozorišne predstave i koncerte.

Biće da je prošlo dvadeset godina, otkako sam se posljednji put od te kule uputio uz Srbinu, do druge jedne fortifikacije, sagrađene navrh grada. Pa sam se zimus starim dijelom Rozopeka, da osvježim sjećanje popeo da sa sva četiri kružna bastiona, uputim znatiželjne poglede preko Prevlake, ka Orjenu, Igalu i Verigama. Dovoljno je bilo Špancima da makar godinu dana provedu u Novome, da se po njima nazove najviša tačka koja se opasala teškim zidovima na 170 metara n.v. Španjola.

Prošavši pored kuće Dušana Kostića, tih dana sam iznova razmišljao o tome kako je Herceg Novi sav od poezije skladan. Valjda se taj vječiti sukob ljudske skučenosti i prostranog mora, u ovom gradu uspio da permutuje, pa se u mjestu gdje se more skutalo, ljudski um premetnuo u beskrajno prostranstvo vaseljene rađajući i gosteći mnoge umne ljude.

Dvije su još kamene gvardije dolje prema moru. Jedna se skrita od morskih talasa, nekada razdvojena uskokolosečnom prugom uzdiže do u nebesa, sa nazivom Forte Mare ili kula od mora. Gledano sa gradske luke, ili plaže koja se tu zasjekla, a pogledom koji stražari ka ustima Boke, ova kula predvorje je grada ako bi mu se s mora prišlo. Naizgled je samo mračnog pogleda, ali nostalgično pati za drugom jednom kulom koja se od silne ljubavi prema moru, 1979. strovalila u njega, dok se čitav fjord, kao i Gora, tresao pod silnim Rihterima.

A ta je, već skoro cijela u moru, Citadela, što se banja u soli, najbolji svjedok o tome kakav je život u ovom već veteranu od grada, kog i dalje zovemo Novim.

Život ispleten od neutažive želje da se zauvijek napusti kontinent i sjetne žudnje da se prikačimo za kopno stamenim vezom koji nijedno jugo ne može da poljulja.

Pa taman i da se otisnemo, još jedno nas nasukano kopno, tvrđavskim bedemima oivičeno, podsjeća na staru da more treba voljeti, a kraja se držati. Mamula dočekuje i ispraća sve one koji bi da iz tamnice sopstvenog razuma, premaše nit što nas veže za mjesto skalina i mimoze.

Stoga, kada god od današnjih dana bježim bezglavo, tražeći da se iznova okumim sa morem, ne mogu a da ove tvrđave svog djetinjstva ne obiđem sa strahopoštovanjem, tražeći u njihovom kamenu dio svog mramora, na kom će se jednom isklesati epitaf.

4 Komentari

  1. Skinuo sam ovu lijepu sliku ljetnje pozornice u Kanli Kuli – sa ovim sjećanjem: bio sam još urbinasta u Tivtu, a moj gimnazijski drug Petijević arhitekt Prvoborca – biće već i nazad pola stolijeća – a Kanli Kula pusta ruševina. No meni je zapelo u mozak: interni prostot tvrđave je gotov amfiteatar. Napravio sam skicu za ljetnju pozornicu i pokazao Petijeviću – a on je to onda i ogradio.

Ostavite komentar

Please enter your comment!
Please enter your name here

*

code