Pomorstvo je tradicija “u krvi” Bokelja, sa puno odricanja, ali i dobre...

Pomorstvo je tradicija “u krvi” Bokelja, sa puno odricanja, ali i dobre zarade

2622
9
Podijeli

Pomorstvo je vijekovima način života za mnoge Bokelje. Tim pozivom može da se bavi samo onaj ko je takvog psihološkog profila i čija porodica to može da shvati i prihvati, znaju često da kažu oni koji navigavaju.

Boka je gašenjem Jugooceanije ostala bez velike flote, ali je uvijek nečiji otac, stric, brat… na brodu. Plove, uglavnom, pod stranom zastavom. Mada, naša zemlja ima Crnogorsku plovidbu AD, sa dva broda “Kotor” i “Dvadesetprvi maj”, koji su izgrađeni u Kini 2012. godine. Tu je i “Barska plovidba” sa dva teretna broda, “Bar” i “Budva”,  tipa bulk carrier, za rasute terete, nosivosti 36.000 metričkih tona, izgrađena 2014. godine. Sva četiri broda su u najmu i na njima je crnogorska posada.

Picerija i restoran

Ipak, Radio Jadran prenosi priču sa jednim od preko 5000 naših pomoraca, koji plove na brodovima stranih kompanija. To je dugogodišnji pomorac, prvi oficir u makini na brodu kandaske kompanije Fairmont, Novljanin, Miroslav Jančić.

– Tradicija pomorstva je zapravo mnogo odricanja, koje se podrazumijeva u ime tog boljeg života, materijalne sigurnosti. Od 30 godina, koliko plovim, 20 sam proveo na brodu. To znači da su 20 godina moja djeca i moja porodica bez mene i ja bez njih. Sa druge strane, da nisam pošao, a bio sam spreman, manje bih bio zadovoljan nego sad – objašnjava Miro.

Plovilo se nekad 7-8 mjeseci, danas po 3-4 mjeseca

Prvi ukrcaj bio mu je 28. februara 1988. godine na brod Jugooceanije. Kaže, da je radio sve vrijeme u nekoj firmi, išao na posao svaki dan možda bi manje vremena provodio sa porodicom, ali i manje bi to vrijeme provedeno sa njima cijenio.

– Na posao siđem za 2 minuta, završim to što imam za taj dan. Izađem u port ako sam slobodan. Ako završim ugovor kako treba, napravim primopredaju kako treba, slobodan sam 4 mjeseca u jednoj godini, što nije malo – kaže on.

To je period koji pomorci koriste da vrijeme provedu sa porodicom, otputuju, ulože u kuću, normalo žive i to je satisfakcija kojom kompenzuju svu muku i odricanje, zarađujući “kruv od sedam kora”.

Nakon toliko godina plovidbe ugovori su postajali kraći. Nekad su bili 7-8 mjeseci. Danas plovi 3 do 4, pa je mjesec i po kući.

– Nikad ne bih, ono što sam vidio, što sam pružio porodici i što sam sa njima uradio i doživio, ostvario  da sam ostao ovdje da radim – tvrdi i dodaje da bi svakog mladog čovjeka posavjetovao da odabere profesiju pomorca.

Prvih 10 godina su najteže

Pomorac se u prvih deset godina plovidbe penje ljestivcom hijerarhije na brodu. Plate su solidne, ali svakako nedovoljne, jer se puno i troši. Ali to je najteži period, smatra Miro.

– U suštini, najteže je prebroditi taj prvi momenat, kad kreneš na vijađ. Jer ti si za taj poziv već pripremljen, išao si u školu, na fakultet, mislio si da je to tvoj poziv. Ali mali broj onih koji završe školu, uopšte pođe na brod. Mnogi od njih ne izdrže ni 10 godina. To je presudni period. Ko izdrži tih 10, pomorstvo mu ne izlazi iz krvi – ističe on.

Novi je, kaže, odlična sredina za pomorce. Uz tradiciju koja je priustna u mnogim bokeškim porodicama, Novi ima i Azaleu, trening centar svjetske klase, Pomorski fakultet i Srednju pomorsku školu u Kotoru, a od nedavno i Odjeljenje Fakulteta za pomorstvo iz Bara, u Herceg Novom .

– U Crnoj Gori je pomorstvo jedna od jačih izvoznih grana. A i među najboljim smo turistima, jer donosimo inostrani kapital. U Kotoru nema kuće da nema jednog pomorca. U Crnoj Gori nas je možda oko 6-7 hiljada. Svi mi u prosjeku ovoj zemlji dajemo 4 hiljade eura mjesečno – tvrdi naš sagovornik.

Budućnost pomorstva, kako kaže, leži u kruzerima i savjetuje mlade koji neće na teretnjake, da se što više tome okreću, jer su plate dobre, mnogo svijeta se vidi i upozna.

– Mene su vukli avanturizam i dobra zarada, jer ja sam bio siromašan. Gledao sam pomorce kao momak, imaju novac, kupuju, grade, pa putuju…  – priča otvoreno Miro Jančić.

Bez karaktera nema pomorca 

Za poziv pomorca čovjek mora da bude takvog kova, da mu more ne škodi, da ima avanturističkog duha dok je mlad. Karakter je glavni uslov. Na brodu si sam, ne biraš s kim ćeš biti, 24 sata si u điru i pripravnosti, priča on.

Nekad su pomorci imali vremena da obilaze razne destinacije. Miro Jančić je u karijeri upoznao dobar dio zemaljske kugle, Egipat, Rio, Bankok, Japan… ali “dinamika posla danas je žešća, sve se tempira, brzo utovara i brod ide dalje”:

– Stajali smo u porat po 5-6 dana, na sidro 10 dana bilo je normalno. Danas je to u satima. Pretvorilo se u neku vrstu utakmice, ubačen je GPS, satelitsko navođenje i komunikacija. Zato je i ukrcaj ubrzan. Brodovi su nekad kasnili po 2-3 dana. Danas u sat stižu, gotovo da nema kašnjenja – objašnjava on.

Za 30 godina koliko navigava mnogo toga se promijenilo. Pomorstvo je bilo nekada avantura, bilo je humanijeg odnosa brodara prema zaposlenima. To je, međutim, danas postao “čist kapitalizam”, ali posao koji neće propasti, naglašava ovaj pomorac iz Novog. Jer, brodovima se prevozi čak 90% ukupnih, generalnih tereta u svijetu.

9 Komentari

    • Anonymus …kako je biti kapetanova žena, kćer,sin,majka,otac,brat, sestra to samo mi znamo a nije lako!!! Medjutim ono sto daje smisao svemu je cista nepatvorenu ljubav i velika zahvalnost sto imamo jedne druge!

      4
      2
  1. Mnogi nemaju petlju za ovakav poziv i sami negativni komentari na ovakav tekst govore koliko su spremni da pomognu svojima a kamoli nekom drugom!

    2
    2
  2. Fascinanta zivotna prica i primjer bezgranicne i nesebicne ljubavi koja jedina moze podnijeti tolika odricanja.

    Dio koji bi mozda upotpunio intervju bi bio i razgovor sa suprugom gospodina Jancica o njenim iskustvima i zivotnim izazovima sa kojima se suocavala u toku odsustva gospodina Jancica.

    Porodici Jancic zelim dug i ugodan zivot u svemu sto su svojim teskim radom i velikom ljubavlju postigli za relativno kratko vrijeme.

    Sa postovanjem

    Kapetanova Kci

    6
    1
    • “Anonymous”
      A neka ti dijete onda vuce gajbe u HD Lakovic ili Voliju.Ako mislis da ti ono
      “vrijedi” plate od 300e,sve mu onda prosto bilo,pa nek zivi normalno.
      Doduse,ako se tajo “snasao”onda i ne treba ista da radi.A kamoli da
      zaradjuje kao pomorac.
      “ne daj bože da mi dijete plovi…”-sta to znaci,mozda da su pomorci
      gubavi ili ne znam sto..Vidis drugar,i ja sam bio jedan od tih sto
      je plovio,i to poceo u vremenima kad se i na kraju zivjelo normalno.
      A ne kao sada.

      16
      2
    • Predstavljati vlastite poglede i stavove kao jedino moguce i ispravne su krajnje neozbiljni i povrsni. Ono sto se traba pohvaliti Vi svojom izjavom negirate : snazna volja, hrabrost, odlucnost, vjera u bolju buducnost, vjera u samoga sebe, bezuvjetna ljubav. Cak svrstavate ljude na one koji mogu “normalno zivjeti” i ove druge koji eto moraju na more posto ne mogu zivjeti “normalno”…Voljela bih cuti Vasu definiciju “normanlnog zivota”.

      Sa postovanjem

      Kapetanova Kci

      4
      2
  3. Bravo Miro. Ti si najbolji primjer koliko posao na brodu pruži pomorcu, a šta mu sve uzme u životu, ali kako reče Njutn, sila akcije je ekvivalentna sili reakcije.

    13
    1

Ostavite komentar

*

code