Početna Društvo Prošlo 29 godina od smrti admirala Barovića: Nije izvršio komandu, po cijenu...

Prošlo 29 godina od smrti admirala Barovića: Nije izvršio komandu, po cijenu sopstvenog života, da bi spasio živote drugih

10

Na ovaj dan prije 29 godina crnogorski admiral Vladimir Barović na Visu je počinio samoubistvo zbog agresije JNA i crnogorskih rezervista na Hrvatsku. To je po njemu predstavljalo djelo koje je u potpunoj suprotnosti s crnogorskom časti.

Admiral Barović, koji je bio zapovjednik ratne mornarice za područje Istre, izvršio je samoubistvo 29. septembra 1991. godine. Prethodno je odbio naredbu da bombarduje primorske gradove u Hrvatskoj.

Povodom godišnjice Barovićeve smrti objavljujemo autorski tekst Miraša Martinovića, napisan kada ga je posthumno odlikovao predsjednik Filip Vujanović, na prijedlog Građanske alijanse i SUBNORA i antifašista Crne Gore.

Martinović za Barovića kaže da je ratnik, koji je sudbinom bio pjesnik. Jer, takav čin samo pjesnik može izmaštati, a heroj izvršiti:

-I bez Ordena, red je da ga se sjetimo. Bio je naš sugrađanin, razložan, stamen, visokog vojnog čina i obrazovanja, širokih intelektualnih vidika. Potčinjeni i njemu bliski, pamte ga kao čovjeka koji je imao razumijevanje, što je i u sopstvenom slučaju pokazao; oduzeo je sebi život, kako to ne bi činio drugima. To je visoki moralni čin! Najveći stepen razumijevanja. Bio je čovjek i to je potvrdio životom. Lijepa priča i danas živi. A onaj malo suzdržani osmijeh iza kojeg se krilo veliko ljudsko srce, treperi negdje nad ovim gradom, i Bokom koju je volio.

Samo čovjek koji voli može se na tako što odvažiti.

Taj, jedan čovjek, sa svim vrlinama, nadasve karakteran, u svemu hrabar, uvijek brz na lični čin, zvao se Vladimir Barović, elitni oficir JNA na visokim dužnostima u toj armiji, s karijerom koja se široko osmjehivala. Naknadno, sve je lako, dodjeljivati ordenje, pjevati pjesme… Pohvale horske, opet bi negodovao Ljermontov. Najteže je postojati na strašnome mjestu, i u takvom vremenu donositi odluke. On je stojao i postojao. Septembar je 29, godina 1991.

Što je čovjek, a mora biti čovjek? Barović odgovara ličnim činom.

Pravda je spora, ali dostupna. A kad zasija, sija k’o na gori sunce. Slučaj admirala Barovića ostaće upamćen u istoriji ratovanja. Istina je da je te prve ratne na Visu, suprotstavljajući se naredbama svojih pretpostavljenih, koje su smjerale rušenje Istre i Dalmacije i tamošnjih gradova, pa time i ubijanje civilnih stanovnika u njima, pucnjem u sebe pretekao naredbu koja mu je išla u susret.

Bio je na mjestu zapovjednika garnizona u Puli, u svojstvu pregovarača o odlasku pripadnika JNA iz toga grada, kada će izreći rečenicu koje će ga uvesti među svijetle primjere, nadam se i u čitanke, kojima se vaspitavaju naša djeca, a ona glasi:

Ovdje neće biti razaranja dok sam ja zapovjednik, a ako ipak budem prisiljen da naredim razaranje, mene više neće biti.

Ovaj primjer nadopunjuje Primjere Marka Miljanova. Moralni priručnik jedinstven u svijetu. I ovaj jeste jedinstven – Primjer i čojstva i junaštva!

Ako i izuzmem nacionalnu pripadnost, bio je po ocu Crnogorac, a po majci Slovenac, to što je uradio uzdiglo se u najljepše herojske činove, kakvima bi se Gorski vijenac radovao. Ovim primjerom nije dobila samo crnogorska tradicija. To je čin ljudskosti! Ja ga tako doživljavam. Barović je formacijski komandant, ali više od toga – čovjek, koji odbija uništavanje nevinih. Taj cilj je iznad svih. Čin lične savjesti, nepogrešivog sudije.

U oproštajnom pismu, pisanom na otoku Visu, gdje je bilo sjedište JRM, navodi razloge zbog kojih se odvažio da prekrati život. Sebe je postavio ispred nevinog čovjeka i idućih granata. Obećanje je ispunio pucajući u sebe. U trenutku kada je ispalio časni hitac, imao je 52 godine. Bijaše to ne baš časno vrijeme. Vrijeme beščašća, rekao bi Borhes. Sahranjen je u Herceg Novom.

Samo nekoliko godina poslije Barovićevog čina, u vrijeme kada je takve istine bilo opasno saopštavati javno, pjesnik Momir M. Marković i reče i zapisa: „Jedini časni metak ispaljen u ovom ratu na koji Crna Gora može biti ponosna jeste onaj admirala Vladimira Barovića, komandanta JRM. Njegovo crnogorsko shvatanje časti nije mu dozvolilo da izda zapovijest floti da bombarduje primorske gradove i naselja Dalmacije“.

Ne mogu a da u ovom tekstu ne pomenem, a time i odam priznanje Veseljku Koprivici, koji se bavio slučajem Barović godinama, skrećući pažnju na njega i okolnosti u kojima je izveo ovaj, prije svega ljudski, i nadasve hrabri čin.

Završavajući ovaj tekst, pada mi na pamet primjer iz istorije. Kada je Aleksandar Veliki napao Tebu, biser među gradovima, bespoštedno su je rušili njegovi vojnici. U jeku najvećeg rušilaštva, zastao je pred jednom kućom, izdao naredbu da stanu. To je bila kuća Pindara pjesnika. Sačuvao je kuću, ali je nastavio dalje.

Barović je htio da čuva i gradove i ljude koji su u njima živjeli, što je platio visokom cijenom, sopstvenim životom. Ovakvima se raduju udžbenici etike. Zato što su rijetki. Ostaje da se nadamo da će pred ovim činom zastati oni što prave čitanke. Da će ga uvesti u njih.

Aleksandar je zastao pred kućom, Barović pred Čovjekom i gradovima! Istina, kasnije će u tim gradovima ubijati vojnike armije kojoj je pripadao.Rat ne bira!

Perspektivni admiral, pred kojim je stajala sjajna karijera, mogao je krenuti lagodnijim putem, izabrao je onaj teži, kojim ga je povela – nadmoć ljudskosti. Rukovodio se najljudskijom mišlju, potvrđujući je sopstvenim činom.

Neki će reći: izdajnik, nije izvršio naredbu pretpostavljene komande. I pri takvim razmišljanjima, ne treba zaboraviti da su mnoge armije kroz istoriju stradale zbog suludih i nerpomišljenih komandi. Uništene su jer su uništavale.

Zato, komande nekad ne treba izvršiti, ni po cijenu sopstvenog života, kako bi se spasili životi drugih. Takva je bila Barovićeva procjena.

Persijski car Kserks, nakon propasti svoje vojske kojom je napao Helene, uzviknuo je nekolicini preživjelih vojnika od njegovih elitnih armija: Propali smo jer smo činili nepravdu! Istina koju je ovjekovječio Eshil u Persijancima. Živa kao prije dvadeset i četiri stoljeća! I jednako je aktuelna!

Nikad nije kasno, pa ni zakašnjelo priznanje potvrđeno Ordenom, radi se o činu koji je vječan. Kao takav, svijetliće, u vremenima tame. Tada ovakvi primjeri najljepše zasijaju.

To su oni Markovi junaci na čijim grobovima svijetli istina!

10 Komentari

    • Ponos treba bitii i kap.bojnog broda Krsto-Kiko Djurovic koji je odbio naredbu da bombarduje Dubrovnik. Nedugo potom helikopter, u kojem je bio, srusio se “uslijed kvara” i odnio Kikov zivot.
      Predlazem Opstini da ovu dvijicu heroja ima u vidu kada bude odlucivala o (pre) imenovanju ulica u Novome.

      39
      2
      • TACNO ,PRVI VOJNIK KOJI JE STRADAO NA ,,IZMISLJENOM DU RATISTU,,.ZASTO SE NE OBJAVI DA JE UBIJEN I PO CIJOJ NAREDBI . A SLJEDBENICI TOG ZLOCINA TREBA SJUTRA DA VODE CG I HN OPSTINU IMENA SVIMA DAVNO POZNATA.

        9
        3
  1. Mnogi nažalost ne mogu uopšte pojmiti ljudsku veličinu ovih razmjera i moralno ustrojstvo koje uslovljava ovako veličanstvene ljude i njihova djela i zivote. Pa i smrti na kraju.

    49
  2. Hrabro i dostojansveno.Crnogorska čast i obraz i veliko djelo,velikog čovjeka.Kako reče pjesnik Jedini časni metak u ovom ratu na koji Crna Gora može biti ponosna.
    Metak koji ga je stavio na svijetle stranice istorije gdje će svojim primjerom čojstva i junaštva ostati zauvijek

    49
  3. OVO SE ZOVE COVIJEK ,VOJNIK ,OFICIR ,KOMADANT .OVO TREBA DA PROCITAJU **************** HUSKACI I REZERVNI OFICIRI JNA I REDOVNI IZ HN KOJI SU KRALI PLJACKALI I PALILI PO DUBROVACKOM PRIMORJU .SVE DOLAZI NA NAPLATU KAD TAD .SVE SE ZNA KO SE OBOGATIO NA NA TUDJOJ MUCI I NESRECI .ADMILARALE NEKA TI JE LAKA ZEMLJA CASTI I PONOS SVIH CG NARODA KOJI PAMTE TVOJ LIK I DJELO.

    62
    1

Ostavite komentar

Please enter your comment!
Please enter your name here

*

code