STEVAN KOPRIVICA: “DAN POSLIJE SUTRA“

STEVAN KOPRIVICA: “DAN POSLIJE SUTRA“

370
0
Podijeli

stevan koprivica3Naslov apokaliptičnog filma „Dan poslije sutra” Ronalda Emeriha, koji se bavi propašću svijeta zbog efekta staklene bašte i utopijskim pokušajima nekolicine fanatika da spasu što se spasiti da, može da bude paradigmatičan za ono što se u Novom zbilo na istorijskoj sjednici gradskog parlamenta, 22.08. a.d / g.g/ 2013.
Iako su svoju genijalnu i formalistički legalnu odluku da ne raspravljaju o inicijativi NVO „Izbor” i hiljadu u kusur potpisanih zahtijeva građana Novog ispratili samozadovoljavajućim aplauzom i po nekom posprdnom doskočicom, pripadnicima falangističke koalicije /čiji je jedini zajednički imenitelj nastojanje da im guze ostanu što duže vakumirane u tapaciranim nošama vlasti dok salpavaju što se salpati može/ jasno je da je je bahato odbijanje demokraske rasprave početak kraja. Ne može se govoriti o ideološkoj ni o pragmatskoj platformi „s koca i konopca” koalicije. Nije inicijativa „Izbora” i građana Novog prezrena i marginalizovana iz ideoloških ili operatvnih razloga. Jer, inicijativa je samo tražila da se pogledamo u oči, da se svedu računi, da se vidi do kojeg stepena trulenja je došao naš grad. Da se izađe pred sud građana na novim izborima, ako je trulež tolika da grad bazdi. A bazdi, bukvalno i metaforično. Vladajuća kolaciija je napravila presedan u istoriji krhke demokratije u nas time što je, na mjestu primjerenom da se čuje „vox populi”, onemogućila da se čuje javno i slobodno izgovorena riječ. Baš njih devetnaest briga za nas hiljadu, dvije hiljade, koliko god.
Njih devetnaest su veći i jači od grada koji permanetno ponižavaju i degradiraju. Uplašeni spoznajom vlastite jalovosti očajnički su iskoristili demokratsku zamku manjinskog terora većine i glatko odbili priču. A onda su, isfolirano srećni, ne pomjerivši se sa svojih noša, aplaudirali. Kome? Čemu?
Istorijsko iskustvo nas uči da takva “ruženja naroda”, kako bi rekao veliki srpski pisac Slobodan Selenić, neslavno završavaju za one koji ruže narod. Imali smo onomad u bratskoj Srbiji takve primjere, pa ako se dio koalicije koji tako očajnički i molećivo diže pogled ka susjedu, koji nikako da se pozabavi gradom „đe smije srpski barjak da se vije” /citat jednog od lokalnih lidera SNP/ toga prisjeti onda će mu u pamet doći „lex spacijalisi” i sva ona furtutma koja je uslijedila. Samo zbog toga što je ignorisana i ponižavana volja naroda i ljudsko htijenje da se živi dostojanstveno. No, manimo se susjeda, oni idu svojim putem ojačani istorjskim skorim iskustvima i iznevjerenim idealima /jer „da li će sloboda znati da peva kao što su sužnji pevali o njoj” da parafraziramo opet velikog i opet srpskog pjesnika Branka Miljkovića. Neće/. Vratimo se mi u našu baštinu. Zapuštenu, išporkanu. Zakorovljenu. Baštinu gdje koalicioni falangisti podmeću grabulje jedni drugima, a kad ih grabulje izudaraju i kad počnu rebra da bole, onda se ostrve na vječito krivu Podgoricu, kao da i oni samo ne idu po blagoslov na neke podgroričke adrese, noseći na dar ćemere dukata otetih od naroda.
Ima li ijednog resora, ijedne oblasti, ijedne sfere gradskog života gdje se ne gaca po svježem ili ustajalom glibu? Anegdotalni parking servis, bezvođe grada i rivjere, urbainstičko manitanje, krcanje opštinskih službi jalovim i bespotrebnim kadrom o trošku građana, blasfemično izigravanje zakona u institucijama kulture i pokeraško izvlačenje čelnih ljudi tih institucija, teror bespravnih ugostiteljskih objekata zbog kojih djelovi grada nemaju sna /vlasnici su članovi strančica u koaliciji/, manipulacije nacionalnim i kvazipatriotskim osjećanjima kao spin da bi, kako bi rekao opet veliki i srpski i jugoslovenski pisac Ivo Andrić, „fukara pod barjakom” napunila svoje špagove i profitirala na svekolikim nacionalnim mitovima i gubitništvima. Malo li je? Malo li je što nekada najeminentniji turistički grad ove godine sakuplja opuške i duva ugasli žar propalog ljeta, jer je grad bio nespreman? Što Novljani žive gore od svih prethodnih generacija Novljana? Malo li je? A ima još.
Najgora od svega je bezidejnost, fjaka, letargija, zapljuvavanje imaginarnih neprijatelja, cinizam, osionost. Slabašnost umotana u floskule isprazne retorike. Slabašnost koja se pokazala u svom jadništvu na istorijskoj sjednici gradskog parlamenta. Heterogena koalicija manifestovala je kukavičluk da izađe na crtu, da muški i viteški stane ispred svog djela /ako ga ima/, pa da se, poslije rasprave ili izbora, poberu lovorike slave, ili ode u političku penziju, ili se vrati svojoj raboti, ako je tu iko išta znao ikada da rabota.
„Izbor” je u stvari, izvojevao svoju prvu pobjedu, jer je pokazao građanima Novoga da su carevi goli, baš kao onaj iskreni klinac u Andersenovoj bajci. Na žalost, Herceg Novi je daleko od bajke. Herceg Novi živi dan poslije sutra.

 

 

Nema komentara

Ostavite komentar

*

code