Vjeko Blatnik: Utihnuo krik s Mamule

Vjeko Blatnik: Utihnuo krik s Mamule

7335
14
Podijeli

Gledam Mamulu sa pučine! Stoji onako gorda, lijepa, puna istorije. Ponosno se odupire zubu vremena i kao da kaže, ne možete mi niko ništa. Nepokolebljiva u svom nastojanju i namjeni. Zaštititi svoj grad, narod….

Samo se čuje tišina, bonaca je, valovi miruju. Sve to djeluje onako sablasno, jer nema sa Mamule uobičajenog krika galebova. Ne vide se bijele tačkice koje miruju, sunčaju se na stijenama, odmaraju od jutarnjeg lova. Nema mladunčadi koji svoj prvi ulov traže u moru, tu nedaleko od hridi pod budnim okom svojih roditelja. Ni drugih ptica nema. Sve je utihnulo….

Picerija i restoran

Misli me nose u neka druga vremena. Tako mi je sve to poznato.
Došli istraživači, misionari, pa za njima i neminovni trgovci. Donijeli ogledalca, staklene ogrlice, đinđuve i prskalice. Domoroci oduševljeni, uzbuđeni, puni nade, zamagljenih očiju gledaju u svoje spasioce.

A novodošli, za uzvrat, da bi prilagodili svojim potrebama, u svom zanosu da nam uljepšaju život, sklanjaju nepoželjno sa, bogami, onog što je sada njihovo. Prvi su galebovi, jer zarad miševa i zečeva, koji slobodno gazduju Mamulom, galebovi su kolateralna šteta. Baš kao i hiljade domorodaca koji prisno vole svoje ostrvo, sve sa njegovim šibljem, kaktusima, maslinama i divljim grožđem, rogačima i mirišljavim travama.

Šta će ta divljina, kome to treba? Pa, tu su našim precima trunule kosti u utrobi njene tvrđave, koja je uvijek bila tu za njihovu sigurnost, sreću i blagostanje. Platili su to oni, skupo!
Ali, šta će im to više?

Ogledalca, staklo i perle su puno više od onog što im je ostrvo dalo.

Gledam sa pučine moj grad, lijep, ušuškan. Baš kao što pjesme o njemu govore. No djeluje mi nekako tužno, pospano, umorno. Utonuo u san, spokojan, kao da ni jednu brigu nema. Pa, i nema, sve je to nevažno i sitno naspram obećanja trgovaca da će sva ogledalca i staklene ogrlice jednog dana postati zlatna i obrubljena dijamantima.

Ne, ne brine grad za svoju budućnost. Uvijek se nekako prolazilo. Biće dobro. Pa, preživjeli smo mi i velike zemljotrese, okupacije i vidite li, još uvijek smo tu.

Vodu koju nam komšije daju, kanalizaciju od Turaka nasljedismo, puteve od Austrougara. Baš kao i željeznicu….. Ahhh, nemamo više to, ne treba nam! Zato imamo šetalište. Ma dajte, završićemo ga mi, dolaze nam novi trgovci sa svojim poklonima.

Pogled mi skreće prema zapadu i vidim poznato. Prevlaka. I to je građeno za dobrobit domorodaca. Braniti nas je trebalo.
No, i to izgleda nekako tužno, sablasno, prazno….

Ali, ima nade, biće tamo svega, samo treba da i njima dođu neki trgovci. No, ti koji dođu moraju biti malo lukaviji, pametniji. Dubrovčani odavno znaju za ogledalca, ogrlice i đinđuve.
Ipak, tamo izgleda nekako veselije, lijepše, bogatije. Ko zna zašto?

Tako su nam blizu, a tako daleko!

14 Komentari

  1. Šmrc, jadni galebovi, šmrrrc, morali su malo da se presele. Eno ih na pontu izmedju “Radara” i Dobreča.

    Mamula nam je jedino valjala kao mjesto da se istresemo kao tovari, bačimo što nagradele pa možda i namuda, i da ostavimo tone smeća iza.

    O Mamuli žalopojke pjevate a ne vidite šta se svaki dan tamo dešava, koliko smeća ljudi ostave i kako se ponašaju!

    Prije 20 dana stavljen (zavaren) je poklopac na bistjernu, čelični lim 2 mm… eno momčine ga iskrivile…

    Stavljene kante svuda, prepune su. Stavljena obavještenja o opasnostima i stavljena ograda na ono okrnjeno stepenište što vodi na prvi sprat, pa je sve počupano i razbacano…

    Ništa ne može da opstane…

    Jadni Galebovi… stvarno jadni…




    29



    21
  2. Tužno i istinito.
    Sad su potrovali galebove koji su zaštitni znak Mamule i koji su tu mnogo prije bili no je tvrđava napravljena. Kako li će se nas riješiti kad im ne bude bilo potrebno radne snage i “roblja”???




    29



    6

Ostavite komentar

*

code